<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Novi rumunski film - vol. 1

09. august 2012, 12:00

Stanje u kinematografijama nastalim raspadom SFRJ daleko je od idilične, čak bi se reklo da su ovdašnji filmski stvaraoci u velikom problemu. Slovenačku i makedonsku kinematografiju karakterišu par izuzetnih ostvarenja (Outsider, filmovi Milča Mančevskog i Stoleta Popova) uz vrlo siromašnu produkciju koja se ionako naslanja na koprodukcije i gostovanja umjetnika iz većih zemalja, dok se crnogorska kinematografija može pohvaliti sjajnom tradicijom, ali je trenutno u kanalu što se kreativnog izraza tiče. Tri vodeće države imaju svoje probleme – dok u Hrvatskoj još uvijek traže svoj izraz, dok im nedostaje i glumačkog i režiserskog štofa, dotle bosanska kinematografija ostaje zarobljena u svojoj autističnosti u kojoj uživa i samoviktimizaciji kao ultimativnom obliku angažovanosti. Srpski film je trenutno na prekretnici, gdje „klasični“ filmski stvaraoci igraju na sigurno (Šotra, Bjelogrlić) dok se pojavljuju neki novi filmovi i autori koji isprobavaju granice što ne nailazi na odobravanje šire javnosti, i što je još bitnije, onih koji odlučuju o finansiranju (Tilva Roš, Srpski film, Život i smrt porno bande, Klip) dok dobro prolaze napolju i na festivalima koji preferiraju „alternativne pristupe“. Naravno, tu je i uvijek popularna koprodukcija sa evrofondovima, koja rezultira u zanatski solidnim ali ispraznim filmovima provjerenih imena dok ti isti filmovi nose određeni vrijednosni kod koji cijene glavešine koje drže kesu.

No, ovo nije priča o stanju „naših“ kinematografija. Ovaj lament služi kao uvod u stanje jedne nama (geografski) bliske kinematografije, na koju smo decenijama gledali sa visine, ali sad se slobodno može reći da poprilično kaskamo za njima. Govoriću vam o rumunskoj kinematografiji i tzv. Novom rumunskom talasu, koji je trenutno jedan od najživljih pokreta u evropskoj kinematografiji.

Zašto sam napravio onaj uvod u kom sam se osvrnuo na trenutno stanje naše kinematografije? Zato što je odnos nas i Rumuna prema filmskom stvaralaštvu i bliskoj prošlosti upravo ono što nas razdvaja. Dok naši trljaju iste teme, iste vrijednosne sudove i uzimaju blisku prošlost kao carte blanche za svu neinventivnost i zaostalost u nekom scenarističkom i zanatskom smislu, i koriste tu istu prošlost kao jedini motiv svega što se u našim filmovima događa, dotle se Rumuni prema mračnom periodu svoje istorije pod Čaušeskuom (a da li su Rumuni imali ijedan dio prošlosti koji nije mračan?) odnose sa zdravom dozom humora (da ne kažem zajebancijom) i kao prema kutiji koju su našli na tavanu a koja je prepuna drangulija ostalih od djeda i babe, te to vješto koriste kao inspiraciju, ali koja im ne predstavlja opterećenje kao našim filmadžijama. Rumuni na taj period sopstvenog unazađenja gledaju kroz kaleidoskop šarenih detalja, mada postoji i kritika, ali ona je vješto suptilna i dozvoljava gledaocu da je otkrije, ona mu se ne nudi na tacni sa već otkrivenim kartama i formiranim sudom.

Naravno da su filmovi snimani u Rumuniji i prije 2001. godine. Čak postoji i teorija da se ovaj Novi rumunski film i razvio kao odgovor na forsiranje „starih, provjerenih kadrova“ od strane Nacionalnog filmskog centra koji su snimali pogodne ali jalove filmove. Zvuči poznato, jer je i kod nas slična situacija. Ipak, ja ću se ograditi od tih prethodnika i fokusirati se na novu školu, za čiji je se početak smatra film „Marfa si banii“ Kristija Pujua.

Ova kinematografija, tj. njena najnovija inkarnacija razvila je i specifične stilske režiserske odlike koji je izdvajaju od ostalih škola filma.  Prije svega, to je upotreba „kamere iz ruke“ i prirodnog osvjetljenja, kao i dugi, statični kadrovi. Zbog osvjetljenja, i kolorit filmova uglavnom vuče na depresiju. Jedna od odlika je i crni humor, kao i spremnost da se šale na soptsveni račun. Dosta filmova se poziva na period pod Čaušeskuom, da li kao kritika ili kao samoparodija. Uglavnom se prati život „običnih ljudi“, njihove muke, dileme, nesposobnost države, korupcija, ali sa jednim zdravim a ne patetičnim odnosom prema problemima koje svi imamo.

U narednih par blogova ću da opišem i preporučim neke od najznačajnijih filmova (a koji su dostupni i našim ljubiteljima dobrog filma) ove nove rumunske škole, bez bilo kakve namjere da ih klasifikujem ili sortiram po nekom numeričkom osnovu (po godini izlaska ili da pravim neke top liste).


Smrt gospodina Lazareskua (Kristi Puju, 2005)

Jedan od filmova za koji je vjerovatno naša publika najprije čula jeste najnagrađivaniji film Kristija Pujua (a i rumunske kinematografije uopšte), Smrt gospodina Lazareskua, koji se često može vidjeti i na našim televizijama. Tome je doprinijela činjenica da je ovaj film osvojio nagrade na festivalima u Kanu, Motovunu itd. Ovo je crna komedija/kvazidokumentarac o nesretnom Danteu Remusu Lazareskuu, penzioneru koji dane provodi sam sve dok mu ne pozli jednog dana i on odluči da pozove hitnu pomoć. Tada počinje njegovo cjelonoćno putešestvije od jedne do drugebukureštanske bolnice gdje ga šalju doktori koji su zauzeti oko žrtava autobuske nesreće dok se njegovo zdravlje nepovratno ruši. Usput upoznajemo plejadu raznoraznih doktora, medicinskih sestara, osoblja u ovoj sjajnoj kritici zdravstva, birokratije ali i međuljudskih odnosa. Ovo je inače priča nastala iz glave režisera dok je bio na sličnim mukama (srećom po sve nas, bez smrtnog ishoda, očigledno), ali i na osnovu istinitog događaja jednog malo manje srećnog starca. Poput medicinske sestre iz Hitne pomoći koja sve više počinje da brine o g. Lazareskuu, tako i gledalac biva emocionalno uvučen u priču i počinje da gaji simpatije prema čangrizavom starcu koga kao tenisku lopticu šalju čas tamo čas ovamo. Kao i u većini filmova ovog režisera i Novog rumunskog filma uopšte, sve je snimano uz prirodno osvjetljenje i kamerom „iz ruke“ što dodatno pojačava zastrašujući efekat kadrova rumunskih bolnica. Ako znate nekog ko ne vodi računa o svom životu i zdravlju i na pomen doktora odmahuje rukom uz rečenicu „ma neće meni biti ništa, a i ako bude, izliječiću se“, pustite mu ovaj film. Osjećaj bespomoćnosti i preispitivanje odnosa prema sebi zagarantovani.


Nijemo vjenčanje (Horaciju Malaele, 2008)

Ovaj film se ne spominje često kad se govori o predstavnicima Rumunskog novog talasa jeste Nijemo vjenčanje Horaciju Malaelea. Možda je razlog tome i taj što on ima formu koja više vuče na klasični film, tj. nije rađen u tom kvazidokumentarnom formatu koji su proslavili Porumboju i Puju. Dosta toga urađeno je u živahnim bojama, uz muzičku podlogu, što nije slučaj sa većinom ostvarenja koje ovdje pominjem. Film počinje tako što prati grupu filmskih stvaralaca, novinara, šta li već, koja uključuje i medijuma, koja ide po Rumuniji snimajući natprirodne pojave, bilježeći čudne događaje itd. Dolaze u selo koje odiše nekom zastrašujućom atmosferom ali ubrzo se selimo u 1953. godinu gdje pratimo plejadu simpatičnih seljaka i njihov život, te se zapravo glavni dio filma i odigrava u toj po mnogima sudbonosnoj godini za zemlje Istočnog bolka. Priča se vrti oko dvoje mladih i njihovih porodica, te peripetija oko vjenčanja koje pada u nezgodno vrijeme smrti Josifa Visarionoviča Staljina. Unutar turobnog oklopa smještena je bajkovita priča sa felinijevskim momentima, pa ako hoćete i Kusturičinim elementima, ali mnogo svedenije i ukusnije uklopljena (ipak u selu prisustvujemo dolasku cirkusa, imamo i lokalnu ludu, i pijanca, i ženskaroša, i prostitutku, onako, jedan simpatičan omaž „Amarkordu“, u mnogo vidova). Ipak, i ovaj film ima svoju ozbiljniju stranu, a to je to razračunavanje sa naslijeđem komunizma i odnosom Rusa prema Rumuniji. Ti šokovi koji nastaju iz prelaza priče iz jedne u drugu epohu su ono što ostavlja najjači utisak prilikom gledanja ovog filma.


Policijski, pridjev (Korneliju Porumboju, 2009)

Odmah da budemo načisto – ovaj film nije za svakog. Ubrzo poslije njegovog izlaska odgledao sam ga i počeo preporučivati prijateljima, i reći ću vam – od možda desetak ljudi, tek jedna osoba se „primila“ na ovaj film onako kako se to meni desilo. Šta je razlog tome? Glavna karakteristika ovog filma je njegov tempo. Napraviću malo poređenje – ako ste gledali film Pjera Žalice „Kod amidže Idriza“, to ostvarenje je za „Policijski, pridjev“ po tempu nešto između filmova Brus Lija i nekog od dijelova Transformersa Majkla Beja. Jednostavno, ovaj film se vuče poput rijaliti šoua. Ni to što je sve snimano u čudnim kadrovima koji traju po 10 minuta i gdje se kamera nalazi u trpezariji a radnja se dešava u dnevnoj sobi ne pomaže da ovaj film zavole ljubitelji holivudske kinematografije. Ali, mene je ovaj film kupio svojom fantastičnom kamerom, i genijalnim dijalozima i lingvističkim zavrzlamama (koje sam ispratio nažalost u prevodu na engleski, što je opet bolja varijanta, nego li ona kad se prevodi sa rumunskog na engleski pa onda na neki od „naših“ jezika). Tu se on nastavlja na tradiciju iz njegovog prethodnog filma „12:08, istočno od Bukurešta“ (vidi gore). Priča, ako je i bitna, prati inspektora Kristija, koji dobija zadatak da prati neke klince za koje se sumnja da su korisnici hašiša. Kristi zna da je to glupost, odrađuje svoje zadatke ali usput i postavlja neka pitanja što se njegovom šefu ne sviđa i na kraju kulminira u raspravu u koju je uključen i sam naslov filma, no da ne „spojlujem“ (mada iskreno rečeno nema šta da se spojluje). Ovaj film je dobio istu nagradu kao i Smrt gospodina Lazareskua (Un certain regard na Kanskom festuvalu, koju je dobio još jedan rumunski film, Kako sam proveo smak svijeta) i totalno prati tu nit, dok se paralela između ova dva ostvarenja i ova dva režisera sama nameće. Po meni, ovo je čak i jači film od Smrt gospodina Lazareskua, jer je ta crnohumorna strana još izraženija a besmisao posla koji Kristi obavlja dodatno podvučena odsustvom bilo kakvog dešavanja u filmu, što kod gledaoca podstiče razmišljanje o smislu onog što gleda i gledanja uopšte. Još jednom – ne mogu dovoljno ovo da naglasim, nije ovo film za svakog. Velika većina će ga ugasiti nakon maksimalno 10 minuta.


12:08, istočno od Bukurešta (Korneliju Porumboju, 2006)


Sjajno i često nagrađivano ostvarenje Kornelija Porumbojua je jedan od kamena temeljaca Novog rumunskog filma. U njemu su sadržani gotovo svi postulati ovog stila. Čak ovdje najviše dolazi do izražaja to osjetljivo pitanje adekvatnog prevođenja, pa čak i samog naslova. U originalu, ovaj film se zove (ovo je moj prevod, ne zamjerite mi) „Je li bilo ili nije bilo?“ što je ključno pitanje u ovom filmu, da li je u Vasluju bilo Revolucije (1989.) ili je nije bilo. U filmu pratimo jednu televizijsku emisiju koja obilježava 16 godina od čuvene revolucije protiv Čaušeskua. E sad, kvaka je u tome što se radnja dešava u Vasluju, i tri učesnika emisije raspravljaju o tome je li bilo nekakvih dešavanja ili nije. Tu se ide u sitna crevca, jezičke dileme, ko je bio prisutan a ko nije, u koliko se to tačno sati desilo, da li je jedan od učesnika emisije zaista revolucionar ili se samo zatekao na trgu poslije lumperajke, koliko treba od trga do pijace, ko se obogatio nakon revolucije a ko nije, ko je radio za Sekuritateu, jedno totalno ludilo i gađanje nebitnim deteljima koje će našim gledaocima zazvučati potpuno poznato, bez obzira što je radnja „negdje tamo“. Naravno, ni poslije ove emisije (ni poslije svih emisija) nećemo doći do pravih odgovora šta se zapravo desilo niti koliko je naše učešće u svemu tome, niti će nas uporno ponavljanje da „smo mi poturali glavu gdje niko drugi nije smio“ napraviti većim herojima i značajnijim ljudima. Odlilna crnohumorna komedija koja preispituje uloge i preuveličavanja, a kakva treba i nama na ovim prostorima.


Marilena iz bloka P7 (Kristijan Nemesku, 2006)

Za kraj ovog prikaza samo ću da nabacim ovaj film koji bi mnogima proletio ispod radara, jer se zapravo ne radi o klasičnom filmu, bar što se trajanja tiče. Ovaj film traje četrdesetak minuta, i u prvi mah je bio zamišljen kao kratki film, ali na kraju se to „razbaškarilo“ na pola dužine standardnog filma. Jedna simpatična i topla priča o klincu iz „blokova“, ali baš klincu, koji se zaljubljuje u lokalnu prostitutku te pokušava da joj se dopadne na razne načine. I ovdje ima dosta dokumentarnog, a ni Rumuni ne bi bili Rumuni kad to ne bi začinili nekim crnilom i depresijom, ali sva je prilika da će vam ovaj film izazvati suzu ili dvije nakon što ga pogledate. Totalna preporuka, a čak i ne morate da potrošite sat i po na njega.

U sledećem izdanju idemo dalje sa predstavnicima Novog rumunskog filma.