(PRIČAJU NEKI BEZIMENI LJUDI- BILJEŽI SAŠA NINIĆ)
NOVI DAN, NOVA NAFAKA!
Petak! nisam dobila očekivanu platu, a to znači: sutra dakle isključuju struju, jer danas je poslednji dan za uplatu; fiksni telefon je već isključen, a kredita na mobilnom…..0,13 KM (nadam se dovoljno za poruku); graha od današnjeg ručka…pa, recimo da je ostalo dovoljno za sutra; Istok je trebao dati novac za izlet…već drugi put laže da je zaboravio, Iskra rezervisala patike, po koje je trebala sutra otići jer nema u čemu fizičko raditi; rata kredita…prispjela prije 15 dana…”
Pišem poruku Loli, da ubijem i onih 0,13 KM… Samo da ti javim…Ja odoh da se koknem! Valjda neću biti takav baksuz, da se mašim tupa noža!
Nakon nepun minut zvoni telefon. Lola! Čekaj mene i ja sam kontala, pa ćemo zajedno! Eto me za pet minuta! Idemo na Brdo, ljepše nam je da gore vene režemo! Il’ si ti neki drugi metod imala u planu!?
“Ne seri! I nemoj da te čekam čitav sat! Još ću se predomisliti, dok te dočekam!”
Vozimo se njenim pohabanim polom iz 1941. godine, kišica rominja, na radiju muzika…apsolutno neprepoznatljiva zbog stalnog krčanja, usljed lošeg prijema. Ćutimo! Inače malo govorimo! Uvijek sam bila ponosna na taj naš odnos ćutanja, kad Lola nazove i kaže : “Rođena…šta radiš? Imaš li vremena da popijemo kafu? Trebaš mi da ćutimo…umorna sam.”
Brisači se škripavo klate lijevo-desno, a ja tupo buljim i pogledom pokušavam obrisati razmrljane kapi, što iza iskrzanih metlica ostaju. Polo ima šiber! Naravno da prokišnjava! Svako malo, kapljica me zvekne u čelo i lagano klizne do korjena nosa, a zatim promijeni malo putanju u lijevo, te se ispod oka niz lice slije i…do brade potroši.
“Zaboravih ti reći da kišobran poneseš!”
“Koji si ti komad budale!” “
Ritmično, hipnotičko klik-klak, klik-klak…i eto me već na nekom kruzeru oplovljavam svijet …Tup! Kapljica me toliko cimnu da umalo kičmu ne iščaših!
« Alo! Gdje si!?»
« Jebem ti limuzinu! Gdje sam!? Sa Obradom Pitom na našem vlastitom kruzeru, u bjekstvu od paparaca i u iščekivanju mog prijatelja Putina! Sve šljaštim okićena stavorećim kristalima, u pripijenoj zmijskoj ’aljini, koja me malo jebe, jer je vazda natežem dole, a ona bi gore, dok graciozno, kano gazela, nabadam na dvaest centi visokim krkodilskim salonkama. I razmišljam da li, nakon što pocvrkam « sex on the beach « , ići na pilates kod svog ličnog trenera, čuvenog Jao Pao majstora ili se praćaknuti u bazen po kom plutaju latice svježe ubranih ruža i orhideja, a potom na masažu kod Vu Ku Šenga! «
« Pa budalo, nije zmijski dezen u modi ! »
« Ma nemoj ! To mi je casual varijanta ! Nisam na prijemu ! Ostalo životinjsko carstvo je poklano, odrano i odloženo u američki plakar . Nalazi ti se tu, draga moja, sav mogući zvjerinjak i poneka očerupana egzotična kokoš !a najnovije kreacije iz ISL i od ona dva pedera, stižu helikopterom! »
« Pa zar ti nije premalen taj plakarčić ? »
« Jok ! Čim stignu novi modeli, sve staro ću poslati u afriku da se ona gladna djeca, imaju s čim igrati ! »
« Stvarno Lolo, Zar je moguće da ni toliko mozga nisam imala, da se kao i sve druge, pametne žene, lijepo za papire udam, i odem iz ovog pakla! »
“Eeeee…ti si, za razliku od pametnih žena…puno težak slučaj! »”
“Ne kontam? Kako to misliš? Pa valjda i ja imam nešto Evinih gena!? »”
“Imaš, imaš! Samo što bismo tebi morali tražiti nekog, million dolara teškog starca na aparatima, koji bi poživio tek toliko da pred matičarem izusti da, i alekne! A, ako takvog nađeš,..Daj nam Bože, nek makar poživi toliko da kaže još jedno da i meni, pa nek ga poslije za bigamiju sude kolko oće! »”
« Haaaahaaaahaaaa….. Što će reći, u nekim daljim analizama, da je najbolje da ja svoju pi*ku iskružim i bacim mačkama »
« Ne zanosi se rođena! Da bi tvoju pi*ku mačke htjele, trebala bi je prvo telećom džigericom napuniti ! »
« E pa super ! Onda o klin na neko drvo, da vrane imaju šta kljucati ! »
Izvukla se iz grada i skrenula na sporedni put: « Nego, imam dvije stvari da ti kažem! Dobru i manje dobru! Koju ćeš prvo? »
« Aj za promjenu…onu skroz dobru! »
«Do Brda imamo još samo tri kilometra! »
« Daaa? Paaaa? Šta je tu dobro? Znam put napamet! »
« E baš fino! Jer druga stvar je ta…da ti zaboravih reći… nisam sasvim sigurna da u rezervoaru ima dovoljno goriva do gore! »
«Ma ti nisi normalna! Zajebavaš me!? Pa što?… kud? smo pošle! I šta si kontala i ako stignemo gore? Kako ćemo nazad? Ubiću te, majke mi!»
«Ništa ti ne brini! Sve sam isplanirala! Samo da mi gore stignemo, a pri povratku, nećemo motor paliti , malo ćeš me pogurati, toliko da se otisnemo…Spuštaćemo se lagano,otvoriti prozore i pustiti vjetar u ruse nam kose… dok god inercija ćera! »
«O Bog te ludu poćero! Pa ti ni ‘vako ne znaš voziti, a kamoli bez motora, na kvačilu! Tako se samo u Vrbas surduknuti možemo! »
«Pa šta se buniš! Ko bi tebi udovoljio? Jesmo pošle da se ubijemo?! »
«Haaaahaaaaahaaaa………Al ne davljenjem! Znaš da govna vazda isplivaju! »
«E jebiga…to sam poboravila! »
Kilometar do Brda i onaj radio-prijem se naglo pročisti. Danijela Martinović i poznati stihovi: “O da si mi u sobi kada zahladi/da mi doneseš doručak od ljubavi…….” i na mjestu gdje počinje refren Lola glasno i grleno nadjačava Danijelu : «IDE MI, U ŽIVOTU IDE MI!…. »
«Ne umuknaš li……ošinuću te štosom u glavu! »
«Haaaaahaaaahaaaaa………..haaaahaaaaaahaaaaa! Da si samo facu vidiš! Haaaaahaaaahaaaaa….. Kunem ti se da ovaj dan nikad zaboraviti neću! »
Stigle smo! Danijela nije više pjevala a nije ni bilo potrebe pošto je Brdo odjekivalo našom dernjavom: «IDE MI, U ŽIVOTU IDE MI… »
Eto Lolo..,ni ja ga nisam zaboravila! Samo se, sve češće pitam, jesu li problemi onda manji bili, il’ smo mi ipak vjere i nade imale?
Sedam godina poslije…
NOVI DAN, A NAFAKA STARA!
„Dođe vrijeme kada pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati”, upozori nas nekoć davno, dragi naš Andrić. Al ne reče nam Ivo, koliko dugo će trajati!?
Petak je! Spasenija nije isplaćena! Znači sutra inkasanti nadiru!
A Bog mi je svjedok, imala sam vjeru i nadu!
Rat je stao…Neki su preživjeli…a svi ranjeni… Ipak, ja sam vjerovala!
Rekli ste: samo da rat stane da se ne gine više…i da nas što više živih i zdravih ostane…sve će postepeno na svoje doć’! I vjerovala sam, nadničila…nadala se….SLAGALI STE!
Pa ste rekli… posljeratna kriza mora biti i trajati…pet, šest godina nakon rata…a onda…prosperitet! I opet sam vjerovala, i borila se… bila snažna…istrajna…optimistična! I OPET LAŽ!
Sad mi je četrdesetdevet godina, kad je rat počeo imadoh dvadesetšest!Zar da opet u laž vjerujem!? Sad bar jasno vidim, da živim u despotiji, zemlji bez prosperiteta, bez budućnosti…humanosti. Ono što je izvjesno,jest, nezaposlenost…besparica…glad…bolest…..kratko, apokalipsa! Za malobrojno zaposlene…rad za goli opstanak… do smrti!
Osudiste me na robiju! Vjerom,osudih i ja samu sebe na robiju! Koja je teža? Ona na koju ste me osudili il’ ona na koju sebe osudih? Zar je to uopšte važno?
SAD ne vjerujem više! Ne vjerujem da se izgubljeno…izderano, vratiti…skrpiti može! Ne vjerujem da još života obećanog, lijepog, OVDJE ima. Šta će sada slamka nade da mi bude, kad u laž ne vjerujem više!?
Posljednja suza
Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.
Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
Sa slomljenim duhom luta kroz poljane
uspomena.
Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda
groblje stere,
Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto
žarke vjere.
Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
I spustim se s gorkom tugom gdje j’
pošljednja nada pala.
Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi
život danka!
Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna
sanka.
I pošljednja suza pade na grobnicu
osveštanu
Ostavljajuć’ bjedni život izmučenom
sirotanu.
(Petar Kočić)
Eto Pero, vako il’ nako, vazda na isto dođe!