U boji magle,
sa tragom plavim,
u toplim nijansama žute,
Sa kišama što tišinom slute
još jedan zalazak crven,
U titraju umirućeg lišća
i mirisu gole krošnje
što u zemlju život vraća,
Pod nogama šušti…
Novembar.
Još jedan.
Početku i kraju,
rađanju i smrti,
svim nedostajanjima znanim
ponosno prkosi
i vjetar ga žurno nosi
u ovaj gladni dlan…
Ili Novembar nosi vjetar?
Dobro poznati vjetar…
Onaj isti
Što kroz kosu,
kožu,
ka srcu
starom zebnjom
vrata do hodnika tajnih
drhtave duše
otvara smjelo
i duhove prošle traži…
Evo ga, čuje se
Od noći glasniji
Uspavanku za budne svira
Zviždi i reže,
silovito miluje okna
i ariju pažljivo bira,
kao poslednji pozdrav
svemu živom
Kao doček
onome što je davno prošlo
Kao most između dva svijeta
Ispod kojeg
zaboravljena djevojčica sanja
Sve spava u mom Novembru,
A duša nemirna
bivšim ulicama sjećanja luta
I iste utvare joj kamenih lica sude.
Sve spava.
A duhovi se bude…
Živi u meni Novembar.
I u njemu se sjetim da sam živa…
Da sam nekad drugi oblak bila,
da jesam i da ću ponovo biti
hodač po nebeskom svodu.
Sjetim se da imam ona ista krila
Što lakoćom leptira i snagom vjetra
daljine bližima pravi.
Zatvaram oči,
grlim Novembar,
gledam u odsjaj,
u vodu
pored koje me, nasmijani,
čekaju oni koje ostavih nekad…
Još jednom je vjetroviti Novembar
Još jednom smo tu
sa smijehom što lednike surove lomi
I ponovo trčimo bosi
kroz isti purpurni beskraj
Kroz stvarnost moju
Što san je zovu…