Nostalgija života …
Ovdje na facebook je tako interesantno da sam izgleda zaboravio na vrijeme. Nije li kasno za mene ovako neispavanog i umorna ? Svi su izgleda davno otišli u krevet. Napustili me i najbolji prijatelji u ove sitne sate… Koliko je sati ? Gledam na ekranu, dole sasvim desno 23 sata. Sjećate se starinaki satova sa velikim rimskim i arapskim brojevima, ogromnim kazaljkama i dva klatna. Oni bi i mrtvaca probudili, a kamo li živa čovjeka. Hvala ovoj novoj tehnici da takvih više nema, a ni sam ne znam kako bi izdržao svaki sat otkucavanja. Glava bi pukla od brojanja i brojanja…. Ovako, samo jedan pogled i znaš koliko je u ove sitne sate. Moji ukućani spavaju i nemaju problema sa nesanicom kao ja. Većina nas ide u krevet oko 22:45, a meni izgleda dosta rano. Za one koji vole noćni život, ovo je pravo vrijeme za izlazak. Izašo bi i ja, ali gdje bi ovako kasno ? U kafanu. Diskoteku… Nije to više za mene, idem ja polako u krevet. Oblačim brzo pidžamu, gasim svjetlo i tiho otvaram vrata. Na prstima krišom ulazim u tamnu prostoriju, zatvaram oči, brojim do deset, polako ih otvaram i privikavam se na tamu. Svi već odavno spavaju, a ja se uvlačim pod jorganplaninu, skalapam oči i pokušavam zaspati. Jednostavno zamišljeno i rečeno, ali kako zaspati ? Izgleda da sam večeras previše jeo i pio, kao da je Nova Godina. Srećom nemam neke sklonosti na povraćanje, a šteta je to velika.. Nisam od onih koji mrze zabave, prijeme, ali kad vidim previše hrane na stolu ne osjećam se ugodno. Ovakve proslave su velikom broju ljudi došle glave, ne znaju za granicu. Kako i ne bi sa svom silnom hranom i alkoholom na stolovima. U današnje vrijeme nema kuće u kojoj nema vage i nema živa stvora koji ne staje na vagu. Skale skaču na crveno i u prosjeku pokazuju 107 kilograma žive vage. Nekima i 80 pada teško, a ima nas koji smo zadovoljni sa 100. Pojedinci su nekako sujeverni i kući sklanjaju vagu u natamniji kutak. Jedni zbog uroka ili zbog drugih razloga i osjećaja skrivaju ogledalo. Pitaju se obično, gdje nestade moja figura ? Mrze sami sebe, rone suze i padaju u depresiju. Navodno je to savremena boljka modernog društva, kilogrami i depresija…. Polako padam u san, znam da me sutra čeka dug i težak dan. Gledam na digitalni sat, upravo je pola dva, a meni se oči još ne sklapaju. Treba da spavam, ali kako, kad sam i nakon deset minuta budan. Okrenem se lijevo, desno, na ledja, ali san ne dolazi… Možda je to od težine i masti, što se svih ovih godina nataložila kao kamenac u banji. Imam nostalgiju za onim dobrim starim vremenima, dobrim raspoloženjem i bez problema sa spavanjem. Kad bi se moglo nekako transformisati ? Ali kako ? Hvata me neka nostalgija, a ja i dalje brojim ovce……
Ovdje na facebook je tako interesantno da sam izgleda zaboravio na vrijeme. Nije li kasno za mene ovako neispavanog i umorna ? Svi su izgleda davno otišli u krevet. Napustili me i najbolji prijatelji u ove sitne sate… Koliko je sati ? Gledam na ekranu, dole sasvim desno 23 sata. Sjećate se starinaki satova sa velikim rimskim i arapskim brojevima, ogromnim kazaljkama i dva klatna. Oni bi i mrtvaca probudili, a kamo li živa čovjeka. Hvala ovoj novoj tehnici da takvih više nema, a ni sam ne znam kako bi izdržao svaki sat otkucavanja. Glava bi pukla od brojanja i brojanja…. Ovako, samo jedan pogled i znaš koliko je u ove sitne sate. Moji ukućani spavaju i nemaju problema sa nesanicom kao ja. Većina nas ide u krevet oko 22:45, a meni izgleda dosta rano. Za one koji vole noćni život, ovo je pravo vrijeme za izlazak. Izašo bi i ja, ali gdje bi ovako kasno ? U kafanu. Diskoteku… Nije to više za mene, idem ja polako u krevet. Oblačim brzo pidžamu, gasim svjetlo i tiho otvaram vrata. Na prstima krišom ulazim u tamnu prostoriju, zatvaram oči, brojim do deset, polako ih otvaram i privikavam se na tamu. Svi već odavno spavaju, a ja se uvlačim pod jorganplaninu, skalapam oči i pokušavam zaspati. Jednostavno zamišljeno i rečeno, ali kako zaspati ? Izgleda da sam večeras previše jeo i pio, kao da je Nova Godina. Srećom nemam neke sklonosti na povraćanje, a šteta je to velika.. Nisam od onih koji mrze zabave, prijeme, ali kad vidim previše hrane na stolu ne osjećam se ugodno. Ovakve proslave su velikom broju ljudi došle glave, ne znaju za granicu. Kako i ne bi sa svom silnom hranom i alkoholom na stolovima. U današnje vrijeme nema kuće u kojoj nema vage i nema živa stvora koji ne staje na vagu. Skale skaču na crveno i u prosjeku pokazuju 107 kilograma žive vage. Nekima i 80 pada teško, a ima nas koji smo zadovoljni sa 100. Pojedinci su nekako sujeverni i kući sklanjaju vagu u natamniji kutak. Jedni zbog uroka ili zbog drugih razloga i osjećaja skrivaju ogledalo. Pitaju se obično, gdje nestade moja figura ? Mrze sami sebe, rone suze i padaju u depresiju. Navodno je to savremena boljka modernog društva, kilogrami i depresija…. Polako padam u san, znam da me sutra čeka dug i težak dan. Gledam na digitalni sat, upravo je pola dva, a meni se oči još ne sklapaju. Treba da spavam, ali kako, kad sam i nakon deset minuta budan. Okrenem se lijevo, desno, na ledja, ali san ne dolazi… Možda je to od težine i masti, što se svih ovih godina nataložila kao kamenac u banji. Imam nostalgiju za onim dobrim starim vremenima, dobrim raspoloženjem i bez problema sa spavanjem. Kad bi se moglo nekako transformisati ? Ali kako ? Hvata me neka nostalgija, a ja i dalje brojim ovce……