“1. Mojsijeva 22,2
I reče mu Bog: uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati.”
Čak i kada je u zakonu stajalo „oko za oko, zub za zub“, bilo je tako jer je Hamurabi naložio. Da se pita narod, nekad bi se za oko oduzimala dva, nekad i rod i porod, a nekad bi se i opraštalo. Narod nikad nije saglasan. Ipak, iz tog naroda koji je po Darvinu prvobitno bio gomila majmuna izrodila se potreba da nastaju zakoni, sistemi, predstavnici u sistemu, dužnosnici i institucije, pa i sam Bog posta iz čovjeka, koji ispriča da je Boga bilo ionako, u vjetru iznad stepa, kao i samom Postanju.
Nadođosmo kao civilizacija nekako do glasanja, opštih izbora, da vidimo oko čega ipak možemo da se usaglasimo. To što izglasamo, to što biramo kad nas se sve kolektivno pita, to je ono po čemu smo saglasni. Politika, kao i moral najuže zajednice, su plodovi izbora, stvari oko kojih smo se usaglasili, dozvolili da postoji, izglasali da postoji, plaćamo da postoji, novcem, vremenom, životom. Sve što živimo je direktan plod evolucije ljudske vrste, i vjerno odražava stvarno stanje u nama. Čega bi, uostalom, naš život bio odraz?
Ipak, činjenica da postojimo, i da smo za par hiljada godina uspjeli nadoći do uzvišenih ljudskih težnji kao što su humanost, altruizam, tolerancija, da smo došli do vremena popularizacije najrazličitih ljudskih prava i sloboda, svjedoči da je impuls života, opstanka i napredovanja ipak jači od svih nedaća, od kratkog životnog vijeka do raznih masovnih stradanja.
Život nekako preživi. Dočekamo svaki novi dan sa još naprednijom tehnologijom, još pametnijim ljudima, još većim remek-djelima.
Ako je pretpostaviti da važi ona 80:20, 20% najnaprednijih pripadnika populacije vuče ostalih 80%. Velika većina pljuje, psuje, truje, kuje, pravi najprimitivnija moguća sranja i ratove, i opet nekako neko odradi onih 20% uzvišenog, susretljivog, tolerantnog, požrtvovanog, uvijek preživi taj neko, i uvijek imamo u šta da se uzdamo.
Čini mi se da postoje samo dvije vrste droge – komunikacija i izolacija.
„Čovjek je društveno biće.“ Kakve su šanse bile da nam mobitel i internet ne postanu, automatski, osnovna ljudska prava? Nikakve. Šta je čovjek ako ne razmijeni sebe sa drugim – ništa. Došli smo do toga da slobodno, pa i besplatno, pomoću najsavremenije tehnologije komuniciramo s kim želimo. Instantno je otvorena globalna pijaca na kojoj su se našli i oni iz 20% i oni iz 80%. Možemo da se pogledamo oči u oči, zub u zub, možemo prosto da vidimo ko su ti drugi, ko su komšije, ko su oni što zapišavaju grad, ko su oni koji ga čiste, koji za to vrijeme piju po kafanama, a koji se igraju Boga.
Negdje između slabo regulisanih tezgi se pogađamo, tražeći zajednički jezik, a kako se na pijaci ne prodaje Solanum tuberosum nego krompir, jasno je na čijem se jeziku završava poso.
Ipak, manjina vlada civilizacijom. Propisuje norme, tu i tamo, kao u kutijama lijekova, nam potura indikacije, mukuse, dilatacije i epidermis, uči pravilnom govoru, uzvišenim vrijednostima, izdaje diplome i propisuje zakone.
Skoro je opipljiv animozitet između dvaju skupina. Uzvišeni se pitaju dokle će krkani bit krkani, a krkani se pitaju kako da dohakaju uzvišenima. Ipak, istini za volju, oni istinski uzvišeni se ne pitaju ništa slično u vezi krkana, jer nije uzvišenjski biti gord. Oni kapiraju sve i svja, što ne kapiraju prihvataju, suštinski umireni sviješću da je sve baš onako kako treba da bude i da se tu, ako se krene razbijati glava, glava stvarno zna razbit. Oni prosto miluju sve što stignu i daju svoje najbolje.
Ako krenu da komuniciraju, upadnu u pomaganje. Ako se izoluju, smišljaju novotarije za opšte dobro.
Ako bismo danas, poslije nekoliko hiljada godina, posegnuli za Hamurabijevim pravilom, bilo bi to kao da inženjeru umjesto olovke damo lopatu, i kažemo – pusti mašine, što je sigurno, sigurno je.
Da je uvijek dobro ići na siguricu, nikad ne bismo odmakli od majmuna.
Odmakli smo kad smo vjerovali, uprkos žrtvama.
Mir Božji, Hristos se rodi!