I tako meni dođe jednog dana da pišem kolumne, i javim se na jedan od najčitanijih i meni najdražih portala, da budem čitana. Valjda i budem. Sjedoh danas za laptop da pišem novu kolumnu, i sjetih se kako sam, nekada davno, imala kontakt emisiju na radiu EfM, koja se zvala „Kontrapunkt“. Bila je zamišljena tako da je u svakoj emisiji bila druga tema a ponekad i gosti, a teme su trebale da potaknu diskusiju i pokrenu ljude. Unatoč ovoj plemenitoj ideji, kao voditelj emisije nekad sam se osjećala kao „Pale sam na svijetu“, kao da pričam gradu duhova, ili da ama baš niko ili gotovo niko ne sluša moju emisiju. Istina, imali smo u svakoj emisiji ona očekivana 2-3 poziva od onih finih ljudi nadasve neobičnog karaktera i priče, koji su zvali u svaku našu emisiju, i od kojih su tonci poslije pravili džinglove. Pa su nas ti ljudi onda zvali i psovali što ih stavljamo u džinglove. Prijatelji i poznanici takođe znam da su slušali emisiju, jer su mi u gradu kad bi me sreli govorili da su me slušali i da je super. I onda ja pitam „pa što niste zvali“, a oni kažu, „nismo znali šta bi pitali, ali super ti to, samo nastavi“.
Ipak, dvije teme su učinile da se telefoni „usijaju“ od zvanja. Emisija posvećena temi ljubavi i emisija posvećena nogometu. Sjećam se kako sam uoči svjetskog prvenstva u nogometu odlučila realizirati emisiju na temu „Zašto je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu“ i u goste, po preporuci, pozvala Amara Ferhatovića i Hadisa Zubanovića, jer su njih dvojica prijatelji iz djetinjstva, iako u različitim klubovima (tada, davne 2001-2002 nekad, ne pitajte me gdje danas igraju ako igraju :D). Sjećam se da sam u najavi pozdravila obojicu i zahvalila im sto su pristali gostovati u emisiji, i to je otprilike bilo sve od mene – ostatak emisije telefoni su se „usijali od zvanja“, konačno sam imala dokaz da ljudi slušaju emisiju ! Samo dosad nisu imali primjedbu/pitanje/komentar.
Kada su konačno došli na svoje, slušatelji su imali 1001 pitanje od goruće važnosti, poput rezultata neke aktualne ili stare utakmice, sudije, publike, do toga „zašto se navijači Sarajeva nazivaju „Horde zla“, znamo li šta znači termin „horde“ i da taj gdin neće svom sinu dozvoliti da bude član nečega s tim nazivom.. itd. I tad i sad, moja definicija nogometa poklapala se sa onim što znam o ovom sportu – da se 11 igrača sa drugih 11 igrača ganja i otima oko 1 lopte, i kada je uganjaju ubace je u gol, ako uspiju. Što se meni lično ne čini nešto previše orignalno, kreativno ili inspirativno, ali očito se velika većina ljudi ne slaže sa mnom jer inače nogomet ne bi bio „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ a vrhunski igrači milioneri i celebrityji. Aferim, ljudi ipak naporno treniraju da dođu do te tačke, drugi ljudi to vole gledati, i svi sretni.
Pošto ne znam o nogometu ništa više nego tad, za današnju kolumnu ipak ću izabrati ovu drugu temu, ako ništa zbog popularnosti, a želim da mi teme budu čitane J. Ne zato što je razumijem mnogo bolje nego nogomet, već zato što sam o nogometu već napisala sve što znam.
I zato što svijet u kojem živimo pati od kroničnog nedostatka ljubavi.
Vjerovatno bih Ljubav u različitim periodima života definirala na različite načine, i kroz različite prizme.. Pa bih rekla da postoji više vrsta ljubavi i da su sve jednako važne i kao takve mogu biti tema nekih budućih kolumni, ali danas želim da pišem o univerzalnoj Ljubavi.
Ljubavi koja nas pokreće, inspirira, čini boljim ljudima.
Ljubavi koja kao alkemičar nalazi sve „pukotine“ u našem biću i osmjehom nježnosti kao zlatnim nitima „zakrpi“ sve ono što boli, izravna sve bore na duši i vrati nam vjeru u ljude. Univerzalna ljubav.
Život i sudbina poslati će na vaš put različite ljude jer su dio vašeg puta i misije, kao i vi njihovog. Neki od njih značiće više od drugih. Nećete se razumjeti uvijek, ali hoćete, većinu vremena. Zajedno će te akumulirati pozitivnu energiju snage jednog malog nuklearnog reaktora. Zajedno ćete moći imitirati Sunce na Zemlji i bez cijepanja atoma. Spontano sasvim. Ti i takvi ljudi nose ključeve, za bolje razumjevanje sebe i svijeta oko sebe. Ti i takvi ljudi su na vašoj frekvenciji postojanja, i kada se sretnete znate to.
Mi ljudi ih zovemo „srodne duše“, i možemo ih imati više. Neki „klikovi“ su ipak intenzivniji od drugih, i oni nas i smiruju i uznemiruju, jer sa dubljim razumjevanjem sebe nose takođe i moć da pomjere naš svijet, iz granica poznatog i razumljivog. I takođe, pošto srodne duše obitavaju u ljudskim tijelima, a ljudi nisu savršeni, oni će nas povrijediti, kao i mi njih. Nenamjerno najčešće, nekad iz sebičnosti, ega ili sujete, jer i to su ljudske osobine, ali nikad stvarno. I kada vas srodna duša povrijedi boljeće mnogo više nego ako to uradi bilo ko drugi. Ali proći će. I oprostićete.
Jer više biće koje nas šalje jedne drugima na put, ima plan. A plan je, kako kaže Rumi, da vam se srce mora slomiti više puta da bi se otvorilo. Da kroz takve lekcije učimo o sebi. Neki ljudi su lekcije, neki su utjeha, neki su čista ljubav, a neki su sve navedeno. I ma šta da smo jedni drugima, i ma koliko nekad boljelo, to je jedini način. Osjećati nešto i ne bježati od toga je jedini način da se živi život. Sve drugo je oponašanje, imitacija života.
Kada sretnete nekog ko ima odgovore na vaša nepostavljena pitanja, sa svim što jeste, sreli ste srodnu dušu. I ljubav, kao energija, može promjeniti oblik, ali neće nestati. I kako god da to definirate u kontekstu vaših života, bili tek prijatelji ili nešto više, ta spona će biti drugačija od drugih. Sačuvajte je i njegujte je. I budite tu jedno za drugo. I razgovarajte. Nemojte dopustiti da vas nesporazumi i glupost udalje od nekog takvog. Jer takvi ljudi su rijetki. I vaša duša će ih prepoznati. Gradite povjerenje jer povjerenje se gradi isto kao ljubav.
Prava ljubav je ona alkemija koja sve čini boljim i ljepšim. I ne poznaje pravila. Možete otići ili ostati, pratiće vas poput sjene ma gdje da odete. I promjeniće vašu percepciju zauvijek. I nećete je moći posjedovati, čak štoviše poželjećete otići najmanje jednom, da je testirate, da testirate sebe.
A ona će vas svejedno pratiti poput sjene. U svemu što radite, svemu što jeste. I baš zato što ne traži od vas ništa, jer prava ljubav je slobodna, bićete zauvijek u njenoj vlasti. Baš zato što ne traži korijene jer živi na oblaku sreće, poželjećete pustiti korijene na mjestu gdje raste Ljubav.
Nema formule, sve shvatite instiktivno kad vam se desi. U „paketu“ s Ljubavlju dobijete dublje razumjevanje, kao „upute za rukovanje“, kao manual. Sve je to uređeno u višim sferama da mali glupi homo sapiens ne bude previše zbunjen. I da shvati jednom zauvijek da ne može racionalizirati sve. Da najvažnije spoznaje dolaze iz sfere osjećaja. Nedokazivog. Jedini kompas koji vas može voditi na tom putu samo je vaše srce. Jedino što možemo je prepustiti se i vjerovati. Slušajte šta vam šapuće, jer kada pričate sa svojim srcem živi ste. Najživlji ikad. I nemojte puno objašnjavati sebe bilo kome, onaj ko treba da vas shvati shvatiće sve i bez puno riječi. Onome ko vas ne shvaća uzalud će te objašnjavati.
Ili kako kaže Rumi u jednom od svojih nadahnutih stihova o ljubavi – „Ljubav je arka dodijeljena pravednima. Ona poništava opasnost i pruža bijeg.“
Evakuirajte sebe i svoje biće u neki ljepši svijet, tako što ćete više voljeti, prvo sebe zatim sve ostale ljude, jer Ljubav je razlog.