Dobrodošao zaogrnut prvim hladnim vjetrom. Zapliće mi se oko bosih stopala, klizi lako jutrima kroz odškrinut' prozor i mješa se sa vrelom kafom.
Kada pokuca zima više niko ne stoji kraj prozora, hladno je. Tu sam ja da dočekam jutra. Da pozdravim nebo kao bezimena.
Radio mora svoje da odsvira, poneka nota kao žiletom presiječe tišinu i dah.
Misao na tebe svaki put mi se slije niz lice, lagano, iz razloga nekog starog.
Ja čekam dan. Da ga zaokružim na kalendaru debelim crvenim flomasterom, da mi uvijek oči nasmije kada ga ugledam. Čekam…u dogovoru sa nebom. Čekam da mi se misao izlektoriše. Tako je to jutrima.
Danima sam zaboravila usput, juče, u novembru, u januaru, u nekom izgubljenom junu, aprilu, prošle godine, i one prije nje, i one još prije, prije te…da te slikam, nasmijem, sastavim pogled sa tvojim, da ti otkopčam dušu kao košulju, dugme po dugme. Pobjeglo kroz vrijeme u neko davno. Kalendar i san me opomenuo.
A na spavanje nosim sa sobom sva sitna ćutanja i par kockica da iskušam sreću na koju će stranu pasti. Povuče me zalutala ruka iz nekog sna sa sobom. Zatvorim oči, tamo ću na slamku da ispijam otrov dok me držiš za ruku.
Tamo traje, tamo ne postoji vrijeme. Ovdje ga je sve manje.
Tamo nisam bezimena.
Ovdje zvuči kao Nocturno… bez riječi. Tamo, nisu potrebne.
Vrijeme je da spavam…