Pitam se hoće li ikada izblijediti iz sjećanja taj momenat i taj pogled. Zapravo pitam se je li se ikada i dogodio ili sam ga kasnije izmaštala. Taj pogled koji je bio jedini koji smo razmijenili, nekoliko minuta prije nego što ćeš promijeniti možda zauvijek moj život i tačno 9 minuta prije nego što će se završiti tvoj.
Svaku noć do sitnih sati gledam neku seriju kalibra koji mi garantuje gašenje svijesti, a time i san. Ali onda kad se nekoliko sati kasnije probudim u mraku nemam nikakav plan bijega pa dugo razgovaramo. Mrtvi terorista i njegova preživjela žrtva.
Najočiglednije pitanje koje ti postavljam je “zašto”. Kažeš zato. Zato što si gledao izvana u svijet, u grad, u društvo, sve dok ti neko nije otvorio vrata. I ti si ušao svime što imaš, svim snagama, svim nadama, svime.
– Ali zar ti nije bilo drugih vrata, vrata na koja nisi kucao? Zar nisi mogao da voliš prijatelje, odlaske na Dunav, ručak vikendom s roditeljima, skijanje…? Ili oči i kosu neke djevojke, onako kako samo s dvadeset godina može da se voli.
– Ti pričaš o sitnicama, banalnostima, svakodnevici punoj besmisla. Čemu sve to? Kad je smrt i patnja svuda? Kad u gradu u kojem sam rođen nikada neću pripadati. Nikada neće biti moj niti ja njegov. Kad u zemlji mojih roditelja, moj narod pati. Kad su ljudi moje vjere progonjeni, ubijani od istih ovih vlada koje mene gledaju kao opasnost i nešto strano.
– A jesi li mislio na svoju majku? Ja je se često sjetim. I mislim kako je plakala, kao i sve druge majke koje su te noći izgubile svoju djecu. Ali njen je bol drugačiji. Njen sin nije otišao kao nevina žrtva o kojoj će porodica, prijatelji i poznanici kroz suze prepričavati simpatične anegdote a potpuni neznanci im paliti svijeće i ostavljati vijence svježeg cvijeća. Tvoja majka plače u samoći jer nema s kim da podijeli tugu i sram i sumnje. Njeno je dijete izgubljeno, ali će ostati zapamćeno kao monstrum. I ona se vjerovatno pita šta je mogla učiniti drugačije da promijeni tvoju putanju koja se završila te noći na trgu ispod St. Ruperechtove crkve. I ja se ponekad pitam, da si je možda sreo te noći na svom strašnom pohodu, da ti je pružila ruke i rekla “nemoj, sine, nisam te tako odgoijila”, da li bi odustao?
– Ne pričaj mi o mojim roditeljima. Ne znaš ništa o njima, osim onih par rečenica što si pročitala u raznim člancima bombastičnih naziva.
– Da, pročitala sam da je tvoja majka plakala kad je vidjela put koji si odabrao. I da je pokušala da te spriječi. I ne, ne znam mnogo o njoj, ali znam ponešto o majkama. I sigurna sam da su tvoji roditelji sve svoje ispravne postupke i sve svoje greške činili kako bi tebi olakšali život.
– Da, kao da to nisam dovoljno puta čuo. Došli su u Austriju da bi meni dali šansu. Da bih ja imao sve što oni nisu. Bili su imigranti, radili teško, žrtvovali se. Sve sam to čuo milion puta. Ali u svoj toj žrtvi tražili su od mene da spremno prihvatim žrtvu na koju ja nisam pristao: da nemam domovinu, da nemam svoje ljude oko sebe, svoj identitet. Da me ljudi ne razumiju, da ja njih ne shvatam. Da me nazivaju pogrdnim imenima, da pokazuju prstom na moje roditelje gastarbeitere. Znaš ti o roditeljima… A znaš li kako je kad sa svojim roditeljima ne govoriš istim jezikom?! Metaforički i doslovno.
– A ti su te tamo neki razumjeli?
– Da, prihvatili su me. Razumjeli prazninu u meni, prazninu u svijetu koja je moje mjesto. Dali su mi smisao. Mogućnost da ostavim trag u toj neravnomjernoj borbi čovjeka s Božjom rukom na ramenima protiv sistema koji uništavaju moj narod.
– Ali poslali su te samog u tu borbu. Tvoj život od dvadeset godina su žrtvovali. Snove, uspjehe, sreću, osmjehe, čovjeka koji si mogao postati, ljude koje si mogao usrećiti…
– Dali su mi besmrtnost.
– Ti ćeš ostati zapisan u hronikama Beča, to je istina. I ja ću te vjerovatno, htjela, ne htjela, nositi do kraja života. I majke ljudi koje su ubio. Očevi, partneri, prijatelji… ali svi će pamtiti tvoje ime kao zlotvora koji je bio dovoljno zaluđen da svojevoljno pođe u svoju smrt i pritom uzme što više nevinih života sa sobom.
– Ti pričaš o nevinim životima. Ali to su uvijek evropski, nemuslimanski životi bijelih ljudi. Oni vrijede stotine nevinih života u Siriji, Jemenu, Sudanu… U Nigeriji je samo u novembru ubijeno stotine ljudi. Ali mediji su pisali samo o meni i mojim žrtvama. Zašto onda da samo u Europi ljudi žive mirno?
– Eto, i terorista i njegova žrtva se mogu negdje složiti. I mene boli ta nepravda. I ja želim pomjeriti tas. I znam još mnogo ljudi koji tako misle, koji čine sve u okviru onoga što im je dostupno da promijene stvari. Mnogi od tih ljudi su to veče sjedili s nama u Philosofu. Možda je naivno misliti da mi možemo nešto promijeniti na način na koji pokušavamo, ali… zar tvoj nije naivniji?! Među tvojim žrtvama je bio momak tvojih godina, tvoje vjere, iz zemlje tvojih roditelja. I sigurno mnogi ljudi koji bi razumjeli izvor tvog bijesa i nezadovoljstva.
I znaš još nešto, sve se na kraju svodi na rezultat. Sljedećeg dana su hiljade Muslimana u Europi strahovali da izađu na ulicu. Te iste večeri internet su preplavile poruke mržnje prema imigrantima. Planeta je ostala bez jedne buduće umjetnice koja je mogla unijeti ljepotu u ovaj svijet koje oboje vidimo kao nepravedan. Ostao je bez studenta koji je mogao doprinijeti svom gradu, svojoj zajednici, koji bi možda još nekoliko ljudi oko sebe uvjerio da su imigranti i Muslimani ljudi kao i svi drugi i vrijedan dio društva. Njih nema, a oni koji donose odluke koje su te vrijeđale, ne samo da ih nisi dotakao, naprotiv, njih si nahranio. Njima je potrebna mržnja i sukob, njima je potrebno što više zaraćenih strana od kojih će crpiti moć. Oni su rado upirali prstom sljedeći dan, u oblake dima koji još se nisu slegli iz tvoje puške, oni su požurili da dodaju maglu, da zaslijepe. Iz bijesa se stvara još bijesa. Iz mržnje još više mržnje.
I tebe više nema. Osim u mislima ljudi koji su te noći bježali i koji te ne mogu više nikada zaboraviti. U meni koja danas mrzim sebe svaki put kad ubrzam korak kad prolazim pored muškarca s velikom bradom. Ili grupe tamnoputih mladića. Tebe nema, pa ne možeš znati ali ja ti noću, tamo nekad oko 4 sata uvijek ponavljam, onaj cilj s kojim si ti tog dana krenuo u prvi distrikt s puškom, ja danas nosim kad idem kod psihologa da bih se prestala bojati. I govorim ljudima da ti ne vjerujem da si Musliman, i da nisi imigrant, i da ne mrze i da ne osuđuju. I govorim ljudima da si ti napravio grešku kada si nas na Judengasse nasumično osudio za postojeće nepravde, ali da oni čine isto ako za tvoje postupke optuže bilo koju drugu grupu. Imamo isti cilj, terorista i žrtva. Ali sasvim druga sredstva.
I ovdje završavamo. Ja imam posljednju riječ. Jer sam preživjela. Tako stvari stoje, onaj ko preživi, može da priča. O onome ko pogine, pričaju drugi. Ti si odabrao šta će o tebi pričati. I ja za tebe pričam noćima u gluvo doba. Jer ne mislim da si bio monstrum. Mislim da si bio dijete, zavedeno, izgubljeno, mogao si biti kao mi na koje si pucao te noći, da si samo na nekom raskršću drugačije odabrao… Sad spavaš… I ja ću jednom naučiti ponovo da prespavam ove gluve sate…