Jutros sam se probudio sav mokar.
Ne od noćnih polucija.
Sanjao sam nešto strašno.
Ne, nije me niko ganjao.
Nisam ni padao s velike visine.
Nešto mnogo gore.
Sanjao sam da sam glasao na izborima.
Samo po sebi to je već strava i užas.
Da zlo bude veće glasao sam za vladajuću stranku.
To je bilo u snu.
Na javi sam svoj glas dao samo jednom u životu.
Glasao sam za simpatičnog djedicu.
Reformistu.
Svi moji prijatelji, poznanici i rodbina su isto glasali za njega.
Nisam sreo nikog da je glasao za neke druge i vjerovao sam im.
Do objavljivanja rezultata.
Nakon toga vjera u ljude se poljuljala.
Tridesetak godina kasnije sve je isto.
Samo njega nema.
Simpatičnog djedice.
Drugi i dalje pobjedjuju.
Mada, još nisam nikog čuo da je glasao za njih.
U stvari, jedan član moje šire familije mi je jednom rekao da je glasao za njih.
Da li u trenutku iskrenosti ili prekomjerne količine unesenog alkohola.
Vrag će ga znati.
Mislim da se nakon toga pokajao.
Ne zato što je glasao za njih.
Nego što mi je to rekao.
———————————————————-
ostali tekstovi OVDJE