Uprkos svom uloženom trudu da slažem sebe da ti ipak nije bilo tako lahko da odeš, činjenice me progone kao davno izbjegavana kazna za neki tričavi prekršaj. I nije važno što sam kao rekla da odeš, jer smo oboje znali da to nisam mislila. Važno je kako si lahko digao ruke i krenuo. Nisi više došao. Nisam te tražila. Ne bih znala jel’ zbog ponosa ili straha od onog što bi mogla pronaći. Mislim da mi se više sviđa da vjerujem kako bi taj susret bio nešto neviđeno, nezapćeno, nešto što bi nadmašilo sve zaplete i susrete koje prosječan gledalac predvidi s velikom tačnošću u nekom dijelu filma. U ulogama svakako nema nekih osoba koje si kasnije uveo u svoj život. Volim da zamišljam taj naš nikad ne vođeni dijalog. Toliko patetično zvučim da se skoro svaki put trznem kad shvatim da opet režisiram neku glupu ljubavnu dramu u glavi. U mašti je sve mnogo bolje. Na papiru već postaje teško. I kako se bližim suštini, čini mi se da me papir sumnjičavo i podrugljivo gleda, a u pozadini se samo naziru natpisi, brzi poput izbornih spin poruka – „Prevaziđi to više!“, „Opet isto?“, „Pokreni se!“, „Zaboravi!“. I tako već nekih devet stotina dana, možda malo jače, a možda i manje. Svaki put zinem na ovaj broj, i ne znam bil’ se smijala ili plakala. Obično izaberem prvo, plakanje me nervira, a uvidjeh i da samo veliki licemjeri mnogo cmizdre. Veliki licemjeri i ljudi tužni iz debelih razloga. Licemjer nisam, bar ne želim da budem, a ti mi nisi neki debeo razlog za tugu. Sem toga, nisam tužna. Ne, to nikako. Ako ikako mogu da identifikujem svoja osjećanja u vezi tebe sad, ona definitivno nemaju ništa s tugom. Život je lijep, zaista jeste. I volim što si bio dio njega. Nije mi žao što sam odtugovala zbog prevelike ljubavi, žao mi je onih koji je nikad nisu upoznali. Ali eto, dođe tako neka noć kad čekam da pokucaš na vrata. Onda se dozovem pameti i kažem sebi da od toga nema ništa. A poslije toga ti tražim opravdanja. Kao, otkud on zna da ga čekam. Samo budala to ne bi skontala. A ni ne čekam te. Ne bih ih ni otvorila, ili bih? Ne znam. Taj dio nisam završila. Nisam još sastavila nijednu smislenu rečenicu za dijalog koji bi se u tom filmu odvijao na mom pragu. Ne zato što znam da je to glupost, to maštanje. Jednostavno ne znam šta bih mogla da ti kažem, ili šta bi ti mogao da kažeš a da ne pokvarim svetost bola koji sam nosila. Najbolje je film zasad ostaviti tu. Neka bude kraj u susretu. Ali nipošto u pogledu. Ne umijem da osmislim način na koji bih mogla pogledati nekog ko me je tako duboko razočarao, unesrećio, emotivno osiromašio i izdao. Mnogo se lomim tu. Zaslužuje li neko takav da ga pogledam? Koliko god da sam te voljela i ponekad mislim da volim još (i možda ova rečenica nije istinita u potpunosti jer ne mogu da budem potpuno iskrena oko ovog ključnog glagola), za zrno više volim ulogu nedokučivosti, besprijekornosti i veličine koju igram u svim mojim filmovima. Tako se moj film završi a da mi ipak ostanemo sa suprotnih strana istih vrata. Tako devet stotina dana i noći, prođu u beskonačnim diskusijama, razmišljanju o tome u koliko dijelova može da stane jedna ovako osebujna ljubavna priča, mnoštvo emocija, monologa i analiza da bi na kraju sve i dalje ostalo da živi unutar ove blesave osobe. Mnogo puta se pitam kad će jednom sve što vri u meni provaliti na površinu, koliko će dana teći i koliko posljedica ostaviti, a onda shvatim da pametnom čovjeku ne treba pričati da bi shvatio. Savjestan čovjek sjede, oslušne kuckanje sata, zujanje motora u daljini i razumije sve. Za čovjeka koji voli i pogled kroz špiunku priča dovoljno. Zakačila sam se za ovo jer me ne boli više to što si uradio, kako, kada i gdje. Svejedno mi je šta god još učinio, mada mislim, ono brat bratu, da si ti iskoristio sve raspoložive mogućnosti da me povrijediš. Ja bih samo voljela da čujem par riječi iz tvog srca, koje, đavo neka me nosi jer vjerovatno umišljam, ali riječi koje bi mi se svidjele. Nekad, ustvari vrlo često mogu da načujem ritam tvoga smijeha, pa razvučem usne i sama. Ponekad mi naumpadnu neke gluposti, neke velike i važne stvari koje smo pregurali i otme mi se neki uzdah. Mjereno skalom ljubavi i čežnje, taj uzdah bi mogao da opuše ljude, zgrade i planinske lance sa planete. Nedostaju mi glupi i besmisleni vicevi. Nedostajem sama sebi. Ako sam to uopće bila ja. Jer ova što sam sad nije poveziva sa tom. I to me plaši, ali i veseli. Kad sam ekstremno neraspoložena, pa čak pomalo tužna sjetim se koliko sam srećna umjela biti. I sve se nadam, biću opet – nekad, negdje, sama ili čak s nekim. Iako me više ništa napisano, izgovoreno ni otpjevano ne može fascinirati, rastužiti ni razveseliti kao tišina, ipak mi je drago što smo papir i ja noćas prokomunicirali. Očekujem da i život i ljubav i ja ponovo povedemo neke fine razgovore. Al’ ne želim da zvučim kao neki ofucani pjesnik, paćenik, tj. kao većina onih koji nešto zbore o svom bolu, dižući ga uvijek malo više iznad ostalih. Svi želimo da budemo glavna uloga. Što se mene tiče odgovara mi Ričard Gir i način na koji se nosi s tim zadatkom. Ja samo tražim sebe. Bojim se da, otkako vrlo malo i nerado pišem i pričam o svemu, sve više lebdim izvan same sebe i ne mogu više ni da se prepoznam. Zašto nisam običan normalan čovjek pa da sjedem negdje, odbolujem, „otamburam“, nabacim čokoladni ten, rozi ruž, pegla frizuru i živim glupo i srećno? Zašto sad analiziram kako mogu postavljati tako glupa pitanja kad znam da ne bih voljela da sam normalna? Nedostaje mi onaj osjećaj da sam sasvim normalna i da tačno znam gdje pripadam koji sam imala kad si bio tu. Ovako lutam, potucam se, od srca do srca a nigdje nisam sigurna ni mirna. A u mom srcu promaha i mrak od pootvaranih prozora, zalupljenih vrata, zaključanih tavanskih sanduka i svega što mi se nakupilo, a što ni sama neću znati lijepo verbalizirati dok ne odem s druge strane vrata života.