Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuca. Velika. Prostrana. Na spratove. U kuci porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojecih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.
Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zaradjuju. Vjesti trgovci. Mlladji sinovi idu u skolu. Obrazuju se i napreduju. Al pos'o ne ispasta. Sve se stigne.
Majka vezana za kucni prag. Kuha i pere. Docekuje i ispraca.
Kcerke…
Stade mi rijec u grlu. Preteska za izgovoriti. A druge nemam.
Kcerke…
Ropkinje!
Prica se…
Da nikad nisu izasle van kuce. Ne idu u skolu. Ne idu do prodavnice. Nemaju prijateljice.
Zidovi su, kazu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji. Da ih neko musko oko ne uprati. Da ludo zensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nadju.
Jedna se ubrzo udaje.
Otac joj je, dok je bila jos mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Spanije. Muza joj izabr'o dok jos ni prohodala nije. A ni taj njen muz nije birao. I za njega su birali drugi.
Cijena je visoka. Djevojka zdrava, cila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.
Tradicija. Obicaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenosena muka. Iz generacije u generaciju nosena kutija na glavi. Da ne vidis i ne cujes dalje od nosa. Da vjerujes samo u ono sto su ti rekli i kako su te ucili. Djedovi i ocevi. I kako ti ucis svoje sinove. I kako ce oni uciti svoje sinove. I sinove svojih sinova.
Zacarani krug.
One odose.
Drugi im zivot odlucise.
Zivot bez zivota.
Pomislih, majke Zije Dizdarevica jos zive medju nama.
Citav zivot medju cetiri zida. Nikad svijeta ne vidjese. Nikad knjigu ne procitase. Nikad za ruku ne drzase.
Ona se udaje.
Prelazi iz kuce u kucu. Kao roba sto ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.
Sad ide medju neke nove zidine.
U neke nove hladne odaje.
Medju njegove plahte.
Ruku da mu ljubi.
Postelju da mu grije.
Vrisak se dusi. Nada se lomi. I sva drhti k'o jasika.
Strah ima oblik njenih ociju. I boju njene kose.
Odlaze.
U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti nece. Jer njihov zivot su vile i avlije i zidovi do neba.
Odlaze.
Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuce. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.
Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.
Za njima ostaju braca koja ih halalise k'o parce mesa.
I otac sto broji pare.
Posao uspjesno zakljucen.
Nikad je vise, kazu, vidjeti nece.
Ona vise nije njihova.
Ona je prodata.
A prodatu stvar ne mozes traziti nazad.
Stvar!
Spomenut ce ih nekad komsiluk govoreci ko zna gdje li su sad.
Sjetit ce ih se dok krisom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojcice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.
Navuci ce zastore.
Uzdahnuti.
A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oci. I povuci se u svoje oklope od tisine.
Prvaci sutnje. Majstori svog zanata.
A one ce negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit ce odane zene. Poslusne ropkinje. I najnjeznije majke.
Odgajat ce djecu u bolje ljude.
Uciti ih krisom, da ne cuje muz ni svekrva ni muzev brat, da nikad, ali nikad, ne ozene onu koju ne vole. Ucit ce ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad dozivjele nisu, ali eto, cule su negdje u prolazu da je divna.
Ucit ce ih da zena nije stvar. Ni ljubav novac.
Za njima ostat ce samo pogazeni snovi.
Zelje pocijepane.
I zivot neprozivljen.
Zazvoni poklopac male skrinje. Ruho je poslozeno. I stavljen katanac.
Zalupise vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.
Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prasinu u visine.
Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti,
stvarno nestvarna u svojoj muci,
ona odlazi.
Mi gledamo kako odlazi.
I sutimo.