Prije par dana je bio 25. maj! Samo mali broj nas, koji se sjećamo Dana mladosti, taj dan smo imali mali deja vu i vratili se nekih 30-tak i više godina unazad.
Vratili smo se u vrijeme apsolutne slobode, ponosa na ono što smo bili i što smo mogli biti… Tada smo taj dan slavili kao Titov rođendan, (iako je rođen 7. maja), ali nakon „preživljavanja“ desanta na Drvar, 25. maj je proglašen Danom mladosti još 1945.godine.
Sjetili smo se štafete mladosti koja je putovala od ruke do ruke, od Tiglava do Đevđelije i samo najbolji omladinci su je mogli držati u ruci sa takvim ponosom da se danas to ne može porediti ni sa kakvim osjećajem. Ispraćali smo je iz svog grada svečano, uz vojsku pionira sa bijelim kapama i crvenim maramama, priređivali su se prigodni kulturno-umjetnički programi, ma cijeli dan je bio u znaku slavlja, pjesme i divljenja. Ni u jednoj zemlji na svijetu, narod svom predsjedniku nije priređivao takve dočeke, sletove, slavlja. Samo u tako nekoj maloj Jugoslaviji!
Od rođenja su nas učili da je Tito naš otac, vođa i lik kojeg moramo obožavati. Njegov lik nam se smiješio sa velikih slika u svim društvenim ustanovama, u kući je visilo po nekoliko goblena, tapiserija i postera druga Tita. I to je bilo sasvim normalno… i u kući moje nane koja je redovno išla u džamiju i obavljala ramazanski post, i u kući moje bake koja se krstila i na stolu, pored Titove držala i sliku Isusa, slavila Božić. Police u regalima su bile prepune knjiga sa crvenim, kožnim koricama na kojima je pisalo-Sabrana djela Josipa Broza Tita. To je nekako bio glavni inventar svake kuće.
A nama, u školama su tada uveli takmičenje pod nazivom-Titovim stazama revolucije, da se ne zaborave činjenice iz NOR-a i da pamtimo dio istorije, tada svoje zemlje. Sjećam se koliko smo se pripremali, učili i bili motivisani, iako su najbolji dobivali samo knjige i neke diplome.
Gledali na crno/bijelim TV, (a kasnije u coloru!) njegove posjete zemljama širom svijeta, kako su ga dočekivali sa najvišim državnim počastima, cvijećem, pjesmom… a on se vraćao sa poklonima i dobrim vijestima (te poklone su, kasnije razgrabili oni koji su mu najviše glumili odanost). I svi smo mu se divili I vjerovali mu! Bili ponosni da smo Jugosloveni, narod koji je toliko priznat I uvažavan na svakom mjestu kugle zemaljske. S nekim osjećajem nadmoći smo mahali crvenim pasošem s kojim smo, bez viza mogli putovati gdje god bi poželjeli.
I za sve to, 25. Maja, narod, posebno omladina, imala je priliku odužiti mu se, tim komadom metala ili drveta u vidu štafete mladosti. Sjećam se famoznih sletova igara na najvećem stadionu u zemlji-JNA u Beogradu, pjevale su mu najveće zvijezde…a on bi mahao iz svoje lože gdje su pored njega sjedili supruga Jovanka I predsjednik državnog Saveza socijalističke omladine.
Bože…i svi su bili sretni!!!
I tako je bilo sve do njegove smrti 1980., a blijeda kopija te manifestacije se održavala još 8 godina poslije.
Danas kažu da smo slavili kult ličnosti Josipa Broza I da je to bila samo ubleha. Ja znam da bih I danas, u ovim godinama, rado ponovo imala takav kult neke nove ličnosti koju bih slavila, I moja djeca, unuci, praunuci. Ovom narodu je potreban takav kult koji bi nas ujedinio u svoj našoj razjedinjenosti, jer mi nismo narod koji zna upravljati bilo čime a kamo li državom.
Na žalost, mlađe generacije više ne uče o Titu, Jugoslaviji, bratstvu I jedinstvu, Danu mladosti…o tome mogu samo slušati price svojih baka/nana I djedova I roditelja koji su dio života proživjeli “u doba Tita”. Mnoge stvari se kriju, “prepravlja” se istorija a jugonostalgičare, većina doživljava s prezirom. Kao…sada je bolje, demokratija je stigla na ove prostore, sve nam je med I mlijeko! Šipak!!! Ništa više nije isto nakon 1980. Ni država, ni ljudi…ni omladina. Sve se raspalo u “procvatu demokratije”! Demokratija je ubila zajedništvo a u njega smo se zaklinjali i Titu i sebi.
Kome je sada bolje…aferim!!!
Drago mi je da se u nekim gradovima još uvijek, bar stidljivo i sporadično obilježavaju datumi vezani za Tita. U gradu, u kojem trenutno živim, i dan danas se čuje sirena svakog 4. maja u 15:05h, kada je Tito umro. Mladi su i dalje u čudu, svake godine ali mi bude nešto ugodno u duši kada vidim pojedince da na zvuk sirene stanu kao ukopani, kao znak odavanja počasti najvećem jugoslovenu. Možda i neka klica takvih likova izraste u nekog novog vođu, koji će, na temeljima starih 40 i više godina, igraditi bar ovu BiH u kojoj ćemo se opet osjećati sigurni i sretni.