Kada smo u proljeće 2012. godine stali pod krošnje najstarijeg hrasta u Banjaluci, u istinskoj želji i nadi da ćemo odbraniti jednu zelenu površinu, mnogi ljudi su znali reći da smo i nas dvoje, zajedno sa tom hrabrom grupom istomišljenika, naprosto zaludni, da nemamo pametnija posla, kao da ćemo mi nešto promijeniti… u početku, kada me nosila čudesna energija dotad možda nikada viđena u rodnom mi gradu, kada nas je bilo tako mnogo, takve opaske su me znale pogoditi, čak i uvrijediti. Kasnije, kako je vrijeme odmicalo i naša velika grupa se osipala, te polako postajala jedno kompaktno, jedinstveno pleme, na takve komentare, makar dolazili i od bliskih ljudi, nisam više obraćala pažnju. Jer, čak i ako ne možemo sačuvati park, ako ne možemo da se (iz)borimo sa vlašću, tajkunima i lopovlukom, znala sam svim srcem da sam na pravom mjestu. Da je to u mom, i ne tako kratkom životu, vjerovatno najbolja stvar koja se desila u Banjaluci kada je u pitanju kolektivna svijest, kada smo se konačno više aktivirali. Možda zaista nismo mogli srušiti cijelu piramidu zla i lopovluka taloženu dugi niz godina, ali smo je mogli zatresti. I jesmo. A to nije malo. Naprotiv!
Nakon što smo obilježili godišnjicu okupljanja, nekako uporedo sa novim proljetnim šetnjama i protestima, posao u firmi u kojoj sam tada radila je sve više opadao. Od neke sigurnosti posla sa radnim vremenom od 08:00 do 16:00 časova, slobodnih vikenda i redovne plate, sve više se zapetljavala mreža neizvjesnosti, nezadovoljstva i nervoze. Pukih obećanja mi je bilo odveć dosta svaki put kada sam sa užasnim grčem u želucu tražila makar nešto od “dijela na ruke”, makar nešto zarađenog novca. Teško je bilo nakon toliko godina tek tako ustati i otići, još je i suprug u to vrijeme bio nezaposlen, ali kako je vrijeme bjesomučno prolazilo bez ikakvih naznaka da će se stvari promijeniti, “dio na ruke” postao uveliko nepostojeći, a plata na žiro račun stizala svaka tri mjeseca, odlučila sam ustati i otići. Ne samo sa tog radnog mjesta, nego jedno poslijepodne prošetati i do advokata da se raspitam koja su moja prava. Raspitivanje mi je donijelo i rješenje problema – u jesen te iste godine na račun su mi bile uplaćene zaostale plate na žiro račun.”Dio na ruke” je ostao nepostojeći, nevidljiv poput radnika koji obavljaju poslove na crno, ali i ovo je bila velika stvar.
Odgajana sam da živim u zajednici, počevši od porodice pa onda do one izvan vlastitog dvorišta. Da budem individua i svoja, da gradim lične stavove, ali da nikada ne zaboravim da ne živim sama na svijetu i da će mi na tom putu ljudi itekako trebati. I da zajedno možemo učiniti mnogo više, kada udružimo snage i kamen ćemo lakše dogurati do vrha. A kod nas je vazda bilo nekog kamenja za guranje, ali sam uz pomoć još nekoliko pari ruku i one najteže uspjevala ne samo odvući do vrha nego i gurnuti sa litice u provaliju da se nikada više ne vrate. Nemojte mi reći da je to nevažno i da nije ništa posebno. Nijedan čin, izbor, kamen, odluka ili postupak, makar nekada bili i pogrešni, nisu beznačajni. Jer, pokazuju da imate i ruke, i glas, i srce, i krvotok, i snagu… da imate bezbroj djelića sebe koje ste upotrijebili. I to je čudesno, to je istinski dar i niko od nas ga ne smije (pro)traćiti.
Sasvim normalno, imala sam i razočarenja, gubitaka i pogrešnih procjena ili izbora kada su ljudi u pitanju, ali ipak mislim da sam više imala sreće. Eto, i u šetnjama i protestima, toj centifugalnoj sili pokretanja lavine u učmalosti i uspavanosti grada, pronašla sam ljude koji su s vremenom prestali biti istomišljenici koji su tokom šetnji i protesta zviždali sa mnom, nego su mi postali iskreni i pravi prijatelji. Ponosna sam što je jedna od njih, upravo kroz građansku inicijativu i sa još “nekoliko dobrih ljudi”, ove godine odbranila zelenu površinu na drugom kraju grada. Tako da mogu poručiti onim nevjernim Tomama, vječitim osuđivačima da nikada, ali nikada nije uzalud.
Čudan smo mi soj na ovom podneblju, kritičari svega i svačega, dok ispijajamo kafe pretresamo sve moguće teme od lokalnog do svjetskog sokaka. I mahom na tim kafama sve ostaje, čak i ako pomislimo da bismo možda nekad i ustali, opet se letargično vratimo u udobnu stolicu dok miriše espresso, s mišlju “ma, šta ja mogu promijeniti”. A možemo, možda ne kao jedinka, ali u grupi, zajedno… istina, ovdje će trebati proći još puno godina da stvari krenu nabolje, ali ako nas u tom vremenu poslije neće biti, zašto barem ne pokušamo nešto ovdje i sada?! Čak i ako padnemo, ako ne uspijemo, možemo se pogledati u ogledalo i reći: pokušao sam. Ja jesam.
Sjetimo se samo kako smo ustali i bili jedinstveni kada se desila katastrofalna poplava 2014. godine. Tada nije bilo zidova, nacije, loših komšijskih odnosa, tada smo jednostavno bili ljudi. Istina, bilo je i tada onih dežurnih kritičara i ispijača kafa, ali više je bilo ovih drugih. Nepogoda ne bira čije će dvorište zadesiti i zašto nam jedna takva prirodna opomena ne bude nauk da ne samo da ne treba da se trošimo na gluposti, podjele, misli “šta ja tu mogu”, nego da ustanemo, prodrmamo se i shvatimo da zajedničkim snagama možemo mnogo. Kažem, sjetite se poplava, ako vam je već priča o Picinom parku passe.
Sjetite se svaki put kada pred izbore kažete: “Ma, za koga ću više glasati, kao da je moj glas bitan?” Čak i da ne postoji čudo na glasačkom spisku i ama baš niko ko je vrijedan vašeg glasa, pomislite samo na to da ste vi važni. Da nekada, naprosto, trebate dići dupe sa stolice i ustati. Da stavite X pored nečijeg imena, a sigurno na spisku postoji komšija, poznanik, neko ko nije toliko ogrezao u pokvarenosti. Tako ćete učiniti nešto za vas same, za vaše najdraže. Ako ama baš nikada ne pustite glas opet dajete prednost lošijima od sebe, zar ne?! I tada se baš ničemu ne možete nadati. Znam, reći ćete i da sam naivna. Šta mogu, uvijek sam tjerala neku pravdu. I kao takva, opet mislim da mogu još, da mogu više. I svakako ne mislim da sam nešto posebno, da sam učinila epohalne stvari, oko mene je mnogo ljudi koji su (u)činili više. Ali vjerujem da ni najmanji korak nije uzalud jer samo ako koračamo možemo stići naprijed. Najgore je prepustiti se letargiji, osvrtati se unazad, tapkati u mjestu. Tek tako nećemo nigdje stići. Nije to lak put kada živite u zemlji rasturenoj ratom i nacionalizmom, ličnim interesima i kada svakodnevno gledate nepravdu. Ali, opet ponavljam, moramo se izdići iznad pepela u koji su nas gurnuli drugi, otresti prašinu i boriti se. Za osmijeh, podjednako kao i za bolje okruženje, za ljubav, isto kao i za komad parka u koji ćete odvesti klinca ili djevojku. Da(va)ti da biste dobili, da vam se vrati. Moramo već jednom skinuti povez sa očiju da sagledamo više i dalje od hrane koju dobijemo na dan izbora, koja nam napuni stomak tek toliko da imamo snage zaokružiti ime velikog vođe i njegovih vjernih stranačkih podanika. Nismo marionete čiji su konci u tuđim rukama, već individue od krvi i mesa, svako u svojoj posebnosti. Ne tek nečija djeca nego djeca ljudi koji su časno i srčano (sa)gradili temelj života da na njega možemo nastaviti nizati stepenice. Budimo na ponos tim ljudima. Ne zbog završenog fakulteta, broja potomaka, udaje/ženidbe “na vrijeme”, nego više zbog čistog obraza i srca sa makar mrvom hrabrosti.
Mi nismo tu samo spušteni bezveze. Tu smo da (od)branimo parkove, slažemo vreće sa pijeskom kada voda nadođe. Da pomognemo ukućanima, ali i komšiji i nepoznatom prolazniku jer samo tako pomažemo i sebi. Da u ovoj umornoj ali prelijepoj zemlji svi prvo čistimo ispred vlastitog dvorišta jer jedino tako možemo očistiti i tu zemlju koja je, i kada je najumornija i najblatnjavija, istinski naša. Tu smo da pitamo, tražimo i, naposljetku, dobijemo svoja prava. Jer, ako mi nećemo – ko će?!
“za konkurs”