Haos riječi i slova uklještenih u mislima. Ne uspjevam da ih umirim, da ih prepoznam. A pretpostavljam i zašto.
Pred očima slike, trenuci, divni isječci, zamišljeni prizori, priželjikivane uspomene. Ne staju, ne da im. A sad znam i ko.
U srcu je tu jedna zamisao koja drži ruke prekrštenim.
Ona je ono što koči kad se pojavi nešto neobično, neko neobičan i drugačiji, ona zaustavlja i slobodu.
Odbacuje sve tuđe i neviđeno.
Odbacuje pravo na život ukoliko odluči.
Nije život ono što drugi kažu da jest. Nije to mediokritet, nije to onaj obični čovjek. Niko od nas nije običan dok to sam ne odluči, dok ne odustane, dok sam ne odluči da mu duša iziđe iz samog njega i ne pretvori se u običnog, jednostavnog, nadasve bezopasnog, bez ambicija, takoreći "normalnog" čovjeka.
A to biće, ako se još uvijek da nazvati bićem, usprkos naglom nestanku svega što bi moglo pridonijeti da baš taj čovjek nekim slučajnim postupkom ne poruši skoro savršenu kulu od karata svijeta oko sebe, i dalje uspjeva da joj prijeti s nečim nesvjesnim i nepredviđenim od strane drugih.
On više nema da šta izgubi i niti jedna strana mu ne predstavlja neki izlaz, te takav čovjek može biti opasniji za društvo čak i od onog najambicioznijog i najbuntovnijeg.
A ta kula ne znači ništa, ipak je to na kraju samo kula od karata, koje jedan snažniji uzdah sruši u jednom tako kratkom trenutku da skoro se ni ne vidi. Ali s druge strane, posljedice ostaju. Ono što je u tom navratu srušila svojom izgradnjom, kao i na kraju s rušenjem, to su nepovratne i kao što bi neki rekli kolateralne žrtve, sasvim je dovoljno da se zapitamo čemu na kraju i pokušaj?
Zamisao koju sam spomenula na početku je dio tog objašnjenja, nije baš jednostavna za objasniti ni samoj meni. Ja je do kraja ni ne razumijem, jer kod mene pogodnog mjesta za njen rast i nema.
Zna se to već, ideja se sije tamo gdje može da raste, ako nema pogodnog mjesta za nju, ako se odbacuje, neće ni uspjeti, koliko god puta da se stavi tu.
Jednostavno, uvenut će prije nego što nije uspjela ni da procvjeta.
A ova zamisao je jedna od onih najgorih.
Sigurnost je najbolja po njoj, tj. njena vrsta sigurnosti, ono što želimo je neodstižno iz jednog ili drugog razloga ukoliko se ne poklapa sa trenutnim raspoloženjem mase, a ustvari to su samo tzv.činjenice onih koji ili nisu bili dovoljno hrabri da idu naprijed, da riskiraju ili su bili oni koji se boje da njegova pozicija ne bi bila slučajno ugrožena.
Ono što sam naučila iz iskustva jest to da niko zaista ne zna šta sutra donosi i niko ne može da kaže da je loše sanjati i željeti bolje, da je loše pobuniti se protiv toga da život stane i da se treba pomiriti sa onim što trenutno imaš.
To su samo besmislice.
Smiješne laži ljudi koji s njima ne misle ništa dobro ili pak ne znaju bolje.
Po meni si čovjek onoliko koliko želiš i koliko se trudiš da dođeš do tog mjesta.
Nije bitno hoćeš li, bitno je uvijek ići prema tamo i dok ideš tamo, to je život..
