Sinoć smo sedeli dugo na terasi i pili belo vino.Nismo mnogo pričali, volim sa njim da ćutim . Sa njim ćutanje ima neki poseban oblik savršene bliskosti koju nisam osetila ni sa jednim ljudskim bićem. Ne moram ništa da mu kažem on oseća, on ume da oseća . Predugo zbog toga i traje to naše ćutanje . Zato što ga volimo , oboje. Dogovorimo se da on ode ili da ja odem i prođe neko vreme opet se vratimo jedan drugome i tako godinama . Uželimo se tog ćutanja . On me naučio da ćutim. Kada sam ga videla prvi put znala sam da ću ga voleti celog života kada je on mene video prvi put to je isto znao . U nekim periodima u kojima pravimo neke vremenske pauze ja ne mogu da spavam . Tada odlazim na Savu , sama, oko dva posle ponoći kad nema žive duše, ja ponesem neke moje pesme , olovku, ako imam ponesem češko pivo i tako odem.
Na Savi samo ja, brodovi i pesme . Mesečina ,talasi, smiraj i ceo život . Onda njega najjače osećam. Tada smo najbliskiji valjda što oboje volimo reku. Ako nekada budem rešila da mu kažem koliko ga volim zamoliću ga da odemo na reku posle ponoći i da ležimo ili na obali ili u čamcu do jutra, da gledamo zvezde i recitujemo Prevera ili da ćutimo dok se ne rastopimo od grljenja . Nikada ga nisam vodila noću do reke ni on mene a trebalo bi . Stvarno baš bi trebalo . Stalno izmišljam neka mesta za večeru, na krovovima solitera, u predgrađima, u liftovima meni za inat i strahu od zatvorenog prostora i to tako što se vozimo u liftu sve dok ne pojedemo picu i dok ja ne prebledim kao krpa , ili večeramo u nekim poljima suncokreta sa rizikom da nas premlate vlasnici njiva ako pomisle da smo neke lopuže a ne dva zaljubljena ludaka , najnormalnije je kada večeramo na terasi , ali na kiši, ili u školskim dvorištima , povremeno ga teram da mažemo paštetu na kiflama i pijemo jogurt kao adolescenti baš u školskim dvorištima. Samo stavim dva jogurta u torbu, dve kifle i paštetu i sve vreme se pravim blesava a onda kad prođe neko vreme i kada me pita šta bi da jedem kažem da se otvorio tamo negde dobar restoran i odvedem ga do nekog školskog dvorišta . Jednom sam ponela i grožđe , pa smo ga jeli ljubeći se do besvesti . Ume i on da iznenadi . Skoro se desilo baš kad smo se dogovorili da raskinemo, šta dogovorili raskinuli zato što me opet zaprosio a zna da imam tu neku frku od zajedničkog života i da ne mogu . Prošlo neko vreme… Ja sam slučajno naletela na nekog tipa koga bi kao mogla da ostavim za neko ozbiljnije uramljivanje i rekla sam mu to kada smo bili na ručku, a i ovom sam rekla za ručak sa njim, ozbiljan pedesetogodišnjak ok lik, ovo ono … Ništa nije bilo ali kao kapiramo se, otvaramo neku komunikaciju za dalje emotivno kalemljenje. Prošlo je neko vreme kad on zove oko ponoći , pita da li spavam i mogu li samo na sekund ? Mogu kažem ja i taj sekund je trajao dva cela dana grljenja i spremanja prženih paprika sa jajima,i dinstanih lignji,i pisanja ljubavnih pesama,i valjanja po podu i smejanja zbog nekih gluposti … Smejemo se zato što je komšinica kupila zelenu papriku, smejemo se dok pravimo voćne salate, dok zalivamo cveće, dok ležimo tako zavaljeni jedan uz drugog , dok se presvlačimo…Onda mi priča kako je kada je bio mali bio žgoljav , kako bi zbog mene opet pisao domaće zadatke i sastave o prvoj ljubavi i svašta nešto lupeta … Vodi me u osam ujutru da se spustamo niz tobogane i klackamo, kupuje mi novogodišnje bombone u julu, pravi mi brodove od papira i stalno mi ostavlja neke poruke , lepi ih po celoj zgradi ,komšije verovatno misle da su neki tinejdzeri odlepili pa ne reaguju … Onda mi objašnjava da nas dvoje nismo u vezi , da se ne plašim vezivanja, da je sve ok, da samo razmenjujemo povremeno dobre energije i dobre emocije kao na koncertu Partibrejkersa na primer … A ja kad on ode i kada budem neko vreme sama , ja odlazim na Savu tokom noći i pišem poeziju . O njemu.
On mislim zna da pišem kao nešto ali nema pojma da će to biti neka ozbiljnija priča. Jednom drugom tipu sa kojim sam kao bila nešto kratko neko “vinkend sniženje” nebitna priča, ja sam rekla dakle tamo nekom liku da sam mu napisala pesme i pročitala sam mu poeziju koju sam pisala , on se pogubio odmah mi napisao pesmu i raspao se ceo važan. Htela sam da mu kažem “Halo kretenu bre pa zar misliš da tri dana neke dragosti zaista mogu da naprave zbirku ovako dobre poezije ” ali mi ga bilo žao zbog tog osećaja važnosti, izgledao je kao neko ko se nikada nije osećao važno i pored svog muškog egoizma kojeg je natrpao u sebe . Pesme su dobre, odlične rekao je i ostalo je tako. Ja tu poeziju povremeno doradim , sada mi je radni naslov “Znaš ti onaj pogled” , polako ih uvlačim tu , jednu po jednu pesmu , kreiram ih i štepam onako kako je on mene štepao od početka. Onako kako sam se ja zaljubljivala u njega tako ih stavljam jednu pored druge i upoznajem ih, povezujem ih u jednu celinu koja bi trebala da predstavlja jednog dana naš najintimniji prostor za voljenje .
Kada se vratim sa Save ujutru posle svitanja , ako imam novca kod sebe ja kupim hleb, neko povrće u piljarnici, i ako baš imam još para ja kupim neki strip na trafici.Onda dođem kući, skinem sve sa sebe, istuširam se i tako mokra legnem na krevet. Zatvorim oči , osećam kapljice vode na koži, i slušam neku muziku. Ogolim se skroz i tako naga nekada čitam poeziju koju sam napisala a nekada plačem . Plačem zato što me istopi skroz ta neka njegova detinjasta dobrota koju samo ja vidim dok mi bere maslačke, dok mi kuva supu, dok pere šolje od kafe, ili me pokriva da ne nazebem. Plačem zato što me ljubi u rame kada misli da spavam, zato što mi priča bajke pred spavanje , izmišlja imena nekih gusara i putovanja po Jupiteru, pa zajedno tražimo blago držeći se za ruke i izmišljamo dečje predstave za našu nerođenu decu . Pa se posvađamo zbog smišljanja kraja predstave, pa ludački vodimo ljubav, pa pevamo, pa pravimo kajganu u četiri ujutru ili se kladimo. Dva puta sam ja izgubila opkladu , jednom sam morala da tražim u pekari da mi iseku sendvič na četiri dela i da ga tako upakuju a drugi put sam tražila da mi izmere burek za 23 dinara. Opklade uglavnom gubi on, pa se glupira, to namerno radi a ja se sve više zaljubljujem u njega dok ga gledam tako blesavog…
Kada se uplašim i najradije bih da odem, dok plačem i molim ga da se više ne viđamo da ne bi postalo ozbiljno, onda mi on objašnjava da mi nismo mi zajedno , mi samo menjamo vasione jednom u nedelju dana , nekada češće, nekada imamo i duže pauze. Tokom tih dužih pauza mi šalje pisma, ona prava,u rukopisu, poštar mislim pizdi zbog njegovih razglednica i izliva nežosti.Nikada mi ne javlja kada se vraća samo bane,upadne i odvede me, kako on kaže da me voli najviše na svetu.
Kada nije tu, baš mi nedostaje , htela sam da kažem prvenstveno kada se ja vratim sa Save , nekada pišem pesme a nekada napišem blog. Onda izguglam neku fotku, dodam uz tekst i objavim ga i ništa mu ne kažem. Plašim se da išta kažem o ljubavi da ne postane ozbiljna i da ne nestane svega lepog . A nismo ni zajedno, mi samo menjamo naše vasione …