(E Kao Elegija..E Kao Njegovo Ime)
Sjećanje…Istrgnuto iz dnevnika…Poput drevnog svitka…kao dokaz..kako smo bili…kako jesmo…i kako ćemo ostati isti…
…
Bio jednom jedan grad. U tom gradu bilo je toliko svjetla da je prosto svjetlila i onih godina kad su ga ratne aveti pokušale pretvoriti u tamu. Ni jednog trenutka ne prihvatajući istinu koja je imala za cilj da nas pripremi na predstojeće strahote, kao i u svakom sukobu, našli smo se na nišanu nemani koja je ciljala redom i dijelila nas …samo zbog imena…Govorili smo tad istim jezikom, kucali istim srcem , od života tek nešto probali, i vođeni slijepim vjerovanjem u ono dobro i toplo u ljudima ni pomakli se nismo s mjesta ljubavi, vjerujući da će uvijek i zauvijek samo ljubav biti ta zbog koje ćemo ginuti.
Onda su krenule uzbune, tenkovi, podrumi i rovovi …
Bila sam ja, bila su tri druga, bila su tri maslačka ispod Igmana. Bezgranična ljubav našla se u granicama aveti ali se nije pokolebala misleći kako joj valja takvom istom ostati kad sve jednom prođe. Na nišanu nemani, odjednom svi smo bili krivi nekome, i svi smo bili ranjeni.
Iz nekog podruma gledale me plave oči jednog dječaka kad sam ispred nišana stajala pravo, braneći pravo na sebe moleći se za njega. Šta je znala ljubav ko su moji, tvoji, njegovi i da snjegovi mogu da pocrne.
A crnom su ih bojili oni što su ikad slagali da znaju da vole.
I od kad su mi javili da ga više nema, mog pogleda se boje…i ne postoje nikakve nijanse plave boje. I kako tebi drugom da objasnim a da te ne zaboli, da je preživio nišan mojih ali nije tvojih, kada si i ti bio na nišanu svojih zbog njegovih…kako da objasnim trećem a da me na zaboli kako to da sam bila na nišanu njegovih kada smo zajedno bili na nišanu mojih…
I tako smo se nišanili i branili i voljeli. Jedan me je branio svojim suzama zaleđenim u snijegu kada sam otišla i još se laste kunu u njihov plavičasti trag.
Drugi me je promašio za čitave decenije tražeći maslačke plave boje.
Treći me je promašio za cijeli život, jer nije preživio. Poslije mnogo vremena opet smo se svi našli, i kunem se pred Bogom i ljudima, svako sa svog mjesta gdje je položio srce, ni pomakao se nije…
Čudna neka storija, sva zapetljana do bola u grudima. Pomisliš da si već mrtav od tolikog ,,nišanjenja,, …
Ali samo se jedan nišan bijeli na mjesečini…da nas podsjeti kako ni ljubav, ni suza ni sama smrt ne može umrijeti…
Oprosti nam što smo preživjeli…
Scarlett