Oprost ostavlja gorak ukus u ustima. Gorčina koja se ne pljune nego proguta natrag u kiselu sluz grla i dok gutaš poreže te preko krajnika, grkljana i mesa sve dok vatra od stakla i žileta ne uđe u stomak. Oprost nije sloboda nego oslobođenje bez naknade. Naknada od oprosta se računa na nekom drugom svijetu gdje vjerujemo u vagu koja mjeri sve naše grijehe a naši oprosti će biti veći i prevagnut će kraj za ulazak u taj bolji svijet. To je oprost u konačnici-Računica da možda ima neki drugi svijet i da je bolje oprostiti nego ulaziti u blato osvete. Oprosti, pusti, neka, nemoj… Sve te riječi izgovaramo kao da bacamo karte iz rukava ali sami kad moramo oprostiti nešto zaista teško ovo je osjećaj zar ne? Osjećaj gorčine, kiseline i vatre a najviše težine. Ništa se ne oprašta lako. Oprost ima svoju težinu i u nju vjerujemo na kraju, na kraju svega vjerujemo u težinu našeg oprosta i nadamo se da je dovoljno težak da se i nama oprosti na kraju života. Paćenički, služnički i jadno vjerujemo u oprost naših grijeha jer smo jednom ili dvaput oprostili nekom našem grešniku koji je nama napravio pakao od života.
Ja ne vjerujem.
Nema oprosta. Nema sretnog kraja. Nema vage na drugom svijetu. Nisam oprostila nikome a najmanje sebi. Idem na abortus. Na pregled a potom na abortus. Još jedna kurva koja ubija svoje dijete, bebu. Nevinu malu bebu. Bebu sa plavim očima jer sve bebe imaju plave oči kad se tek rode pa i moja beba bi imala plave oči. Nebesko plave, čiste ali tamne poput tvojih. Kad sam te upoznala to ljeto i izašla iz noćnog bara u 4 ujutro sa tvojim poljupcem na usnama na Mljetu gdje su palme i more, školjke i vino bila sam sretna. Istinski sretna osoba. Povjerovala sam na trenutak u svom uobičajenom životu od kojeg sam pobjegla iz sivila Sarajeva u magiju, svemir i ljubav. Bila sam euforična. Prvi odmor nakon dugo vremena, divno vrijeme i momak poput tebe koji je živio u Sarajevu a sezonu radio na moru kao konobar, kasnije kao šef smjene sjećam se kako smo i to proslavili kasnije u mom toplom stanu dok je kiša udarala u stari prozor gdje su za vrijeme lijepih dana gugutali golubovi a za vrijeme ovakvih noći mi vodili ljubav. Jesmo li zaista ja i ti vodili ljubav? Jesi li me volio? Jesam li ja voljela tebe ili ideju kako sam s tobom konačno sretna? Tko je rekao da sreća i ljubav idu zajedno? Koliko znam iz svih primjera istorije nijedna velika ljubav nije završila sretno nego tragično. Ljubav i sreća su nespojiva kombinacija ali svakodnevna u međuljudskim odnosima. Željela sam nadasve da budem sretna i tu se rodila sva moja tuga. Tu si se rodila ti.
Antonela volim te. Rekao je jedne noći u jesen. Živjeli smo zajedno dvije godine a sljedeće ljeto sam i ja počela raditi sezonu na moru, imala sam odličnu plaću i prekrasno vrijeme. Živjeli smo skupa i na otoku. Kad sam upoznala Tea sve je bilo moguće. Cijeli dan sam se kupala, sunčala i čitala bezvezne časopise a onda s plaže otišla u hotel, dotjerala se, počešljala, našminkala i sredila za noćni izlazak koji je trebao biti samo jedno piće, jedna lagana šetnja večernjim ulicama prepunih glazbe i turista, ukusa i mirisa. Trebala sam izaći na vrijeme, nismo se trebali sresti a opet sve se desilo. Bio si najviši i najljepši momak u tom baru, svirala je neka imitacija kubanske muzike, vjetar je lagano nanosio mirise s Jadrana a ti si me častio, prišao i upoznao se. Voljela sam boju tvog glasa, onda tvoje dlanove i zamišljala ih na sebi, bila sam usamljena prilično dugo, možda si osjetio i vidio to na meni one noći kad smo se upoznali vidiš tek sad o tome razmišljam. Bila sam prilično dotjerana, jednostavno ali sa stilom, ljetna haljina, ogrlica od dragog kamenja i školjki i crveni ruž uz lijepo manikirane nokte crvene boje. Jesam li odavala dojam očajnice ili neke samostalne žene, moćne i sigurne u sebe za razliku od bučnih, dosadnih i tračavih tinejdžerica koje su vrištale za susjednim stolovima udaljenim od mene ali dovoljno blizu da im čujem komentare, viceve i prepričavanja o svemu i svačemu nimalo zanimljivom i dosadnom bezveznom životu a šta bi ja imala reći da si me upitao kakav je moj život? Rekla bi da radim u privatnoj firmi, da sam zadovoljna sa svojim poslom, da živim sama i da je tako već duže vrijeme jer sam nesigurna u sebe, duboko nesigurna žena koju si upoznao ispod crvenog ruža i nalakiranih noktiju sjedila je ispred tebe i gledala u tebe kao u nekog boga. Ako razmislim o tome bila je to ljubav na prvi pogled. Osjetila sam to i znala. Dešava se i to. Ništa posebno. A onda je slijedio i drugi pogled, treći i četvrti sve do ovog zadnjeg pogleda na tebe dragi Teo. Posljednji pogled na tebe u našoj ljubavi na prvi pogled. Bila sam jadna od prvog trenutka i ostajem takva do ovog posljednjeg gdje ti ne opraštam a ne opraštam ni sebi.
Antonela volim te. Rekao si to i bilo je čudno jer sam već znala kao me voliš. Ovo što si bio rekao bilo je nešto ozbiljnije, ono drugo volim te je mnogo važnije od prvog. Drugi put kad izgovorimo volim te onda ono znači nešto više. Nešto više vremena koje ste zajedno proveli, nešto više svađa i pomirenja, nešto više života i onda kad kažemo taj drugi put volim te znamo da ono znači više. Uvijek je tako. Ovaj put to više je bila tvoja želja za obitelji sa mnom. Htio si se smiriti, upoznao si mene-Prava. Tako si me nazvao te noći a ja sam pomislila na sve one koje su krive onda oko mene za tebe i u tvojim očima… Bila sam pijana, omamljena ali u toj sreći je već bila neka pukotina koja je puštala crnu žuč na moju novu stvarnost s tobom. Dijete i brak. Život. Pitala sam se te noći zašto jednostavno ne može ovako da ostane cijeli život? I prije sam doživljavala ovo, kraj veze kad dođe brak i dijete na red i riješenje. Otišla bi. Nisam rješavala ničije bračno ni roditeljsko pitanje. Tri protekle i duge veze su završile kad su oni uozbiljili sa mnom, nazvali me pravom, onom. Jedinom. Bilo je vrijeme da i tebi prorade ti očinski osjećaji, muški osjećaji za produženjem svoje vrste, svog genetičkog pobjedničkog materijala kroz žene. Napunit ću te sa stotinu beba. Jednom si to izgovorio za vrijeme seksa a ja sam pomislila u sebi kako upravo sad tvoji spermatozoidi umiru u meni jer nijedan ne preživi kontracepciju koju sam pila, zamislim kako male bebice pucaju kao balončići od kavijara u mojoj rozoj utrobi. Pucaju kao papir koji ima one jastučiće napuhane i stišćem ih pod prstima a one pucaju, malene, malene bebice koje si mi napravio svaki put kad bi vodili ljubav su pucale kao balončići u mom stomaku a ti si bespomoćno puštao svoje konjske mlazove oplođujuće, moćne sperme u mene. Volio si me napuniti. Taj izraz si koristio i nije mi se sviđao ali voljela sam te. Napaljivao si me u svakom izdanju osim u ovom posljednjem-U kojem si zaista otac mog djeteta kojeg uskoro namjeravam zaista ubiti. Poput balona koji sad zaista postoji kao mala beba, stanica života koja blista u meni a ja idem sa iglom kao vještica da ubijem taj život u sebi. Vještica i jesam. Na kraju sve je bila magija zar ne? Ljubav ne postoji. Nisam namjeravala da budem majka, supruga, žena. Željela sam samo da ovaj život sad traje do kraja tako bez promjene, bez pritiska, bez moraš i trebaš. Ali bila sam usamljena, bila sam zaista usamljena a onda si naišao ti. Muškarac, mlad, lijep i pametan. Sve si to bio za mene ali iskreno nisi pametan. Nisi ni lijep nego šarmantan, interesantan, zavodljiv i dopadljiv uz crnu kosu, taman ten i prodorne oči činiš moćnu pojavu ali ne i ličnost. Tvoja pojava me očarala ali tvoja ličnost razočarala.
Tvoja mama me nije voljela. Ne volim ni ja nju. Nisam htjela da idem na utakmice s tobom ali morala sam. Nisi me odbranio na rođendanskoj zabavi kad sam se posvađala sa tvojim prijateljem u vezi one knjige. Previše si tražio u svemu od mene a premalo donosio u naš dom. Previše sam ti davala u nadi da ćeš se jednog dana isplatiti. Sve je računica na kraju i na sve računamo osim na činjenicu da se ništa ne može točno izračunati a najmanje jedan krhki ljudski život. Računamo čak i za onaj svijet dok na ovom radimo ono što smatramo dobrim i lošim. Računamo na nagradu, na iskupljenje, na isplatu na kraju dana i računamo jedni na druge. Računala sam na tebe. U mojoj računici bio si momak koji me učinio sretnom, nisam bila sama, imala sam tebe, vezu, obaveze prema nama i našem domu i stvarala sam zajednički život tako lijepo da je logično da si računao sa mnom obitelj. Računao si sve vjerovatno prije nego si mi rekao taj drugi put ”volim te”. Ja znam da si sve izračunao a onda zaključio kako sam ja ta djevojka. Po tvojoj računici sam zaslužila ono drugo volim te i tako je bilo. Imalo je značenje, težinu i računicu. Računao si da ću zbog tvog drugog volim te ja zavoljeti i tvoju ideju o djeci, braku i obitelji. Nije bilo tako.
Nisam htjela više od veze. Jednom sam ti to rekla sjećam se ali nisi me čuo. Nisi me uvažavao. Odmahnuo si samouvjereno svojom snažnom i lijepom rukom i poljubio me. Kao da si me ušutkao sjećam se. Poljubio si me, začepio si mi usta sa svojim ustima a onda ugurao jezik u mene da ne mogu ništa progovoriti, potom si sisao moj jezik i nisam se mogla pomaknuti više, bilo je životinjski. Osjetila sam kroz tvoju trenerku snažnu i kamenu erekciju velikog kurca koji sam voljela i već u sljedećem trenutku bio si mi u ustima govoreći kako sam divna i lijepa. Lijepa s kurcem u ustima naravno. Uštukana. Prvi put kad smo zaista progovorili o potencijalnoj budućnosti ti si me poljubio kad sam rekla kako ne vidim ništa dalje od veze i zajedničkog života i utom si me ti razuvjerio-Jesi li stvarno mislio da ćeš me sa jednim poljupcem i žestokim seksom razuvjeriti? Očito da jesi ali nije uspjelo vidiš li… Dok sam ti sisala kurac uvijek si tražio da te gledam u oči, mnogo si pričao za vrijeme svakog pušenja. Danas sam svjesna toga kako si pričao da me poniziš. Ja nisam mogla pričati naravno jer mi je tvoj debeli kurac bio u grlu ali sjećam se koliko si ti pričao, gledala sam te i mumlala jer si me stalno nešto pitao-Pitao si me namjerno da bi mumlala, da bi stenjala i da bi pokušavala da kažem da i ne dok mi se usne pomjeraju oko tvog debelog komada mesa. To je tebe palilo. Da budem bespomoćna i da šutim. Muškarci u žene sve guraju da ih ušutkaju. Od novca do djece u ženu sve stane pa i po njoj se sve stane ugurati-Šamari, ožiljci, lomovi i promjene koje samo žene poznaju i mogu preživjeti. Ti si mene ušutkao na najbolji način. Glupača treba samo da klekne, otvori usta i kaže aaaa dok njen dečko samouvjereno ulazi u njena ofarbana crvena usta i svi su sretni i zadovoljni. Previše sam ogorčena i nisam realna znam to ali ne mogu pobjeći od ove gorčine koja me truje. Kad sam rekla da ne smiješ svršiti u mene nisi me namjerno poslušao, znao si cijelo vrijeme šta ne želim, znao si da se bojim, da ne smiješ a opet to si uradio. Uradio si to svjesno, namjerno i ciljano da me oplodiš. Znam to. Uvijek si se zajebavao na taj račun kako ćeš me upravo ti oploditi. Oplodit ću te. Sjećam se i prvo trenutak kad sam ti progutala spermu rekao si kako si me ovjerio. Baš si imao ružne izraze ali ja imam bolje izraze za tebe-Tvoja beba će puknuti ko kokica. Kao kokica na vatri će explodirati njena opna i mala beba umire, vrišti i histeriše ali ja je gledam i ubijam. Mirna sam. Nisam više oplođena ni ovjerena. Ubila sam tvoju spermu čak i onda kad je ona uspjela da me oplodi i stvori život u meni. Ubila sam je jednom, drugi i treći ću put. Ubila sam je danas u svojim mislima i idem na zahvat da to obavim do kraja i sretna sam. U dubini duše sretna sam jer imam rješenje. Očajna sam, tužna i žalosna nekako na površini ali u dubini srca sam mirna i sretna međutim to nikada ne bi priznala. Ne bi bila dobra žena da priznam kako me obradovala doktorica sa vijestima da ima slobodan termin za moj zahvat, kako me je ljubazno žena u apoteci savjetovala o željezu u krvi i dodacima u prehrani, kako sam mirna i spokojna došla u naš stan prije par dana i sasvim normalno sjedila s tobom, pričala i vodila ljubav. Nisi slutio da sam trudna. Nisi znao. Nikad nećeš saznati. Nisam te ostavila Teo ja sam nastavila s tobom. Naše dijete nije. Možda sam čudovište u dubini duše međutim svi smo neko čudovište ja sam samo svjesna sebe malo više. Ti nisi svjestan sebe Teo. Nisi svjestan kakvo si čudovište.
U našoj vezi je vladala neka nevidljiva sila, neki red koji je došao odozgo na mene i na nas. Vjerovala sam da sam sretna kad bi sjedili u kinu, jeli kokice i pili kolu ali nervirao me tvoj razgovor, komentari na film, ljubljenje. Nisam bila sretna ali ličilo je na sreću jer sretni parovi to rade u kinu vidjela sam oko nas slične primjere. Išli smo na kafe i zabave kod drugara i jaranica ali nismo se uklapali u društvo. Mene nije zanimalo tvoje a ti si sa sprdnjom gledao na moje. Međutim nekako smo se slijepili i krenuli zajedno kao neki deformirani čovjek na svako druženje i to je bila nesreća moram ti priznati da sam bila najviše napeta i nervozna trudeći se da drugi vide kako sam sretna i mirna. Nije uspjelo. Ti si čudovište koje samo sebe gleda. Ta vrsta čudovišta. Veliki si hedonist i voliš da bude po tvom. Da, to moram priznati da me uzbuđivalo. Bilo je uzbudljivo imati muškarca koji dominira jer takvi su rijetki a tvoja dominacija je bila u tome da ja radim onako kako ti kažeš do neke prešutne mjere koju nisi nikad prešao, nisi mi nikad naredio neke stvari jer bi slijedio raskid tako da je u pitanju bio jedino račun-Računica. Nisi prelazio granice a ja sam poštovala tvoje i onda smo se prešutno dogovorili kao stvari stoje. Nisu stajale. Porušene su bile u tom trenutku kad smo utvrdili kako stoje stvari između mene i tebe a potom si me poljubio, uskoro sam ostala bez tableta, jedne noći se nisi mogao suzdržati, rekla sam ti da sačekaš, da ne mogu ali…Ti si se pitao zar ne? U tome je korijen zla. U tom pitanju tko se pita na kraju. Nema smisla da žena ima pravo glasa kad je njen stomak u pitanju. U pitanju je vlasništvo onoga koji je napunio taj stomak. Žena je sad samo nositelj. Zar nije Djevica Marija samo bila obavještena o tome kako je trudna? Nije se ništa pitala, nema nigdje zapisano njeno unutarnje stanje, propitivanje, strahovi i strepnje. Nema nijedan jedini zapis o ženi koja je rodila Sina a nikako kćer koji je spasio čovječanstvo u predavanjima iz Biblije. Ništa. Ona je samo poput mene onda nositelj. Mi smo kao neke kese, vreće ili cvjetovi…Mi smo kao cvijeće koje oprašuju pčele. Muškarci idu sa cvijeta na cvijet i praše nas. Ima taj izraz o prašenju, jedan od beskonačnih izraza za seks i jebačinu je prašenje. Prašio sam je, sprašio sam joj. Ipak najveći i prvi izraz je punjenje. Taj naziv za seks je broj jedan jer obuhvaća samu esenciju odnosa muškarca i žene. Muškarac puni ženu. Puni je sa svojim genetskim kodom a ona rađa i rađa sve dok ne crkne i ne rodi mu muško dijete isto poput oca jer kćerke se ne računaju a one koje se rode zovu se sinovi svakako. Kad se kćerka rodi kaže se rodilo se dijete a kad se sin rodi to se slavi. Slavi se naveliko. Znam to. Nije to neki feministički mit nego okrutna činjenica iznad žena i njihove sudbine. Možda sam zbog ranih uspomena na svoju izmorenu baku postala ovakva?
Sjećam se odlazaka kod bake Ružice. Ona je imala sedmero djece a moja majka je bila četvrta kćer, rađala je kćeri svih šesti puta dok nije izbacila posljednje dijete koje nije nazvano djetetom nego sinom. Sin. Kad je konačno rodila sina ostavljena je na miru-Mirno je umrla na kraju ja vjerujem jer je ispunila zadatak i prezime je preživjelo. Jedno bezvezno prezime bez ikakvog značenja za svijet ali eto imala je muža kojem je to seosko prezime bilo jako važno i bez obzira kolika bijeda bila, nestašica i neimaština on je htio još jedno i drugo i treće dijete sve dok ona ne rodi sina-I rađala je. Ona je rađala kao mašina, krava, traka za proizvodnju beba. Zamišljala sam je kako ona guta dedinu spermu a odmah ispod nje izlaze jaja sa bebama ali sve su curice i ona onda plače, plače dok guta slanu, gustu i kremastu spermu čekajući konačno jaje u kojem je sin a jaja izlaze i pucaju sa samim rozim djevojčicama koje vrište i uništavaju moju baku. Imala sam takve ideje u glavi kao adolescent, tinejdžerica dok mi je baka češljala plavu kosu i pričala o ljubavi i poštenju, o muškarcima i odnosima u obitelji, o mojoj budućoj važnosti i ulozi koju ću ako Bog da imati kad se udam i rodim svoju djecu sve će mi biti jasno govorila je. Umrla je. Nije mi ni danas jasno. Možda se trebam udati i roditi djecu da mi bude jasno?
S tobom neću imati brak ni budućnost ali ti to ne znaš. Ti ne znaš ništa od svega ovoga i za tebe je ovo danas još jedan radni dan na moru dok sam ja u Sarajevu i idem na abortus za koji sat da se riješim tvog djeteta u sebi. Odvajam sebe i tebe iako je to naše dijete ja ga ne smatram svojim jer nisam htjela da se ono stvori. Ovo dijete je plod tvog hira, nebrige i hedonizma. Morao si da svršiš u mene? Toliko ti je bilo važno da me konačno zaliješ i napuniš i nisi mogao to nikako da zaustaviš i izađeš iz mene na vrijeme? Mogao si, znamo da si mogao ali nisi htio. Tvoj užitak je bio na prvom mjestu a posljedice ionako ne snosiš ti nego ja. Tu dolazimo do prave prirode odnosa između muškarca i žene. Do mene i tebe-Vidiš ti misliš da je ovo ljubav između mene i tebe ali nije. Da je ovo ljubav ja ne bi dvoumila ni jedne sekunde o ovom djetetu, o tebi i nama ali ovo nije ljubav. Ovo što mi imamo ili nemamo je samo imitacija ideje o ljubavi. Mislim da volim ideju o tebi ali ne i tebe. U našoj vezi sam ja gutala. Gutala sam od prvog dana tvoje hirove, želje i komplekse. Žene dobro gutaju. Čula sam te jednom na telefonu pričao si sa nekim jaranom i rekao si kako i ja dobro gutam. Čula sam te, dobila sam kompliment za gutanje tvoje muške sperme i snage. Znaš li kako sam ja to zamislila zapravo u svojim mislima šta se dešava sa tvojom spermom kad je progutam? Kad gutam tvoju spermu ja znam da ona ulazi duboko u moj želudac i tu se počinje razgrađivati. U tvojoj glavi sam ja puna tvoje sperme, nahranjena, kurva i gutačica ali u mojoj glavi se dešava ovo-Tvoji milioni i milioni spermatozoida shvaćaju prekasno da su u krivoj rupi i propadaju duboko u mene hraneći me i ispunjujući tvojom snagom, energijom i proteinima a potom kad se nahranim sa tobom moja kiselina u želudcu razgrađuje sve tvoje milione sperme i ubija ih. Jednostavno me to napaljivalo. Činjenica da dio tebe umire u meni. Ideja o svim tim spermatozoidima koji su mogli biti bebe da ih nisam pojela kao neka bogomoljka, crna udovica ili smrt. Ja sam uživala u tvom lažnom osjećaju nadmoći koji sam ti sama pružala i puštala te da u njega vjeruješ. To sam ja radila. I bilo je zabavno sve dok zaista nisam ostala trudna.
Beba. Moje dijete. Na papiru djeluje nestvarno, nalaz pokazuje da sam trudna, imam uputnice, lijekove i sve spremno za abortus ali nekako u sebi tražim emociju ili osjećaj koji je dovoljno velik ili svečan za ovakav čin i ne nalazim ništa. Ostajem prazna kao školjka a takva i jesam i bit ću doslovno uskoro ispražnjena. Iz mene će izvaditi život koji si ti ubacio u mene. Svi nekako imaju više prava na moj trbuh od mene i zato nikad nikome neću reći da sam ovo uradila. Svi imaju mišljenje. Svi imaju stav ali nitko nema moje dijete i zato nitko neće saznati. Želim da se opravdam ali nemam opravdanje. Meni se trudnoća desila neplanirano, neželjeno i nisam rođena da budem majka i zato ne želim da rodim dijete. Ne želim djecu. Ne smatram se sposobnom, dobrom i dovoljnom da budem nekome majka a prije svega previše volim sebe i svoj život ovakav kakav jeste da bi se žrtvovala za dijete. Dijete nije moj san. Nije moja želja ni moja težnja ali ja sam žena i mogu ostati trudna, ostala sam trudna jer nisam pila tablete i jer me momak nije pazio za vrijeme seksa. Ponizio si me. Upravo to si uradio kad si me napunio sa svojom vrelom spermom i pitao me ”Jel vruća”. Kad izvadim ovo dijete iz sebe nikad više neću dozvoliti da ostanem trudna, razmišljam o nekom zahvatu za trajnu neplodnost. Kad razmišljam o djetetu kao o čovjeku postajem slaba. Slaba na ideju da budem majka. I ja sam čovjek i kad počnem samo da dajem karakteristike svojoj bebi ja se počnem predomišljati. Zamišljam je sa crnom kosom i plavim očima, čujem njene ili njegove korake i prvu riječ ”mama” i osjetim kako mi se oči pune suzama jer se ovo desilo i jer samo ja ispadam zla, pokvarena, trula kurva. Feministkinja kažeš. Jednom si me nazvao feministkinjom u pokušaju. Sjećam se te rečenice i kako smo se smijali na tu temu-Nazvao si me feministicom u pokušaju. Moj pokušaj feminizma je bio u tome da dokažem kako sam bolja od tebe u šahu i rješavanju zagonetki i križaljki, ti si se smijao meni iako sam te svaki put dobila. Smijao si se jer si znao da na kraju nema istinske pobjede za mene već samo trenutne bitke koje mogu dobiti kao jedna žena u jednom balkanskom primitivnom društvu. Znao si za to i zato si me nazvao feministicom u pokušaju. Sve je to samo pokušaj smijao si se nekad i mojim prijateljicama koje su bile veoma otvorene u svom ponašanju, razgovorima i raspravama ali ja nisam bila kao one. Ja sam bila tiha, povučena i nekako spora za njih jer se nisam htjela zamarati sa svim tim temama o odnosima muškarca i žene a na kraju se evo zamaram i to jako i više od svih njih zajedno.
Nisam ti rekla da imaš dijete jer ne zaslužuješ. Osjetim da jednostavno ne zaslužuješ da znaš. Nema za tebe istine, živjet ćeš u laži jer si me izdao. Izdao si me na više načina ne samo zato jer si svršio u mene ne radi se o tome. Ima više slojeva tvog nepoštovanja mog tijela, moje ličnosti i na kraju moje sudbine u tvojim očima. Nisi me poštovao dovoljno, volio dovoljno i nisi bio tu za mene. U konačnici ne krivim tebe nego postavljam stvari na njihovo mjesto a to je mjesto gdje se ti više ne pitaš. Ne pitaš se ništa. Nisam ti rekla za trudnoću jer to je prvi korak u mom novom životu bez djeteta, gdje nema oprosta i gdje sam uradila ono od čega sam bježala čitav život a to je pobačaj. Za mene je pobačaj bio tabu, grozan i jeziv čin. Leden i stravičan i nikad se nisam htjela dovesti u tu situaciju žene koja legne na stol i raširi noge da iz nje izvade ono što je neki muškarac ubacio i sad poput tumora to raste, buja i divlja na kraju izvire iz nje i razdire joj utrobu kao zvijer vrišteći kad konačno krvava i sluzava glava jednog malog čovjeka izađe na zrak-Žena umire na krevetu. Ona u mojim mislima nakon poroda uvijek umire. Porod se ne može preživjeti za mene je to nekako duboko uklesano u tijelo i misli i otuda dolaze moje averzije i strahovi prema bebama. Nisam rođena da rađam. Prvo ti oduzimam pravo istine, onda pravo glasa. Pravo glasa o mom stomaku nemaš ni ti ni bilo tko drugi. Taj čin je samo moj. Nemate pravo glasa više a to boli. Ta činjenica da vaša sperma ne može da preživi sad tek tako kad neku jadnicu napunite jako boli. Nema više te konačne moći u rukama s kojom ste prijetili sve ove milenije i godine iza nas, stoljeća i vijekovi su prošli u ženinim rukama koje su se molile da sperma ne postane beba svakih mjesec dana. Toliko patnje, boli i problema zbog nekoliko kapi sperme. Više ne treba molitva. Postoje recepti, zahvati i metode koje ne uključuju ni Boga više u moj abortus. Ni On nema prava da se bavi sa mojim stomakom. Svi muškarci uključujući i Boga i njegovog Svetog Duha danas gube prava glasa iznad ženinog stomaka koji su tako slatko punili sve ove milenije iza nas. Nema više. Iz mene izlazi krv na stolu, osjetim hladan dodir čelika, gaza i šuškanje papira u pozadini, čujem svoje otkucaje srca i doktor mi prati tlak gledajući me u oči a onda između raširenih noga gdje vidim samo kapu od svoje doktorice. Nemaju pravo glasa, a čak ni ovo dijete nema pravo na život. Sve je samo moje konačno i to me smiruje, to mi vraća nadu i mir. Taj osjećaj da imam nešto u rukama me smiruje. Imam u rukama svoj stomak, svoj život, svoje odluke i svoju sudbinu a to je nedopustivo. Ti za mene nemaš više pravo da znaš i pravo da daš glas a treće pravo koje gubiš je pravo na mene. To je zadnje pravo koje imaš i koje ti oduzimam. Pravo na ženu. Na imovinu. Na svoje nešto. Nemaš ti mene i nikad nisi imao. Dok sad šetaš plažom ili piješ vočno pivo na terasi hotela gdje smo radili skupa tvoje dijete baca doktorica u biološki otpad, čujem zvuk gnjecave mase kako se sudara sa čeličnom zdjelom, vjerovatno krv, tijelo i meso na bacanju, otpad, tvoje smeće koje si zaboravio u meni. Mi smo na trenutak bili jedno u ovom djetetu. Ono bi bilo moje i tvoje i naše ali to nije moguće. Previše je bola u meni za rađanje jednog djeteta i bol koji bi ono na kraju nanijelo ja sam sebična i ne želim patiti. S tobom ću ostati još neko vrijeme u vezi a kad vidiš da ne rađam i da se ne želim udati ti ćeš me ostaviti kao i svi prije tebe. To je uredu jer i ti si čovjek imaš pravo da biraš za sebe ne i za mene. Ovo se desilo samo meni zbog tebe i to sam riješila. Na trenutke osjetim žaljenje i kajanje ali ne i želju da promijenim sve ovo i da vratim tvoje dijete u sebe-Ne! Uradila sam abortus i uradila bi opet i opet i sve dok ne poubijam sve bebe u sebi jer nijedna ne smije izaći iz mene bez mog dopuštenja. Uradila sam ubistvo tvog djeteta i opet bi ponovila, i opet sve dok ne umru sva tvoja djeca u meni kao što umiru sada dok pijem kontracepciju i dok ti obilno svršavaš u nadi da će jedan od njih milione i milione konačno uspjeti da mi napravi bebu-Neće. Nema više tih vremena, nema više te moći iznad tijela jedne žene koju je prije odlučivao i krojio muškarac i njegov kurac. Nema toga više. Za mene barem nema a i za tisuće drugih žena koje više ne moraju da mole, da čekaju i da trpe. Vjerujem kako bi moje prijateljice feministice voljele da znaju sve moje dileme i osjećaje vezane za pobačaj ali ni njima ovo neću nikad reći jer one u pobačaju vide ono što ja ne vidim. Za mene je to ubojstvo u svakom slučaju ali i čin oslobođenja. Krajnji čin slobode iznad jednog muškarca i njegovog kurca koji bespomoćno i opušteno visi na vjetru dok njegove bebe koje je napravio vrište odlazeći iskomadane u kanalizaciju. U mojim mislima ti plačeš Teo i gledaš šta ja radim, nemaš moć ni uticaj ali promatraš me istim očima s kojima si me promatrao dok sam gutala spermu, sad promatraš kao ubijam plod tvoje sperme i ne smiješ se kao nekad a to me uzbuđuje, nažalost ti moram priznati da me tvoja nemoć donekle i nekako bolesno uzbuđuje. Uzbuđuje me ideja o bacanju tvog djeteta iz mene na isti način na koji tebe uzbuđuje ideja o ubacivanju djeteta u mene. Bolesno je ali to je samo šovinizam ako ga preokrenemo zar ne? Napuni i isprazni. Neoprostivo je i sebi neću nikad oprostiti što sam ubila jednu bebu koja je mogla imati plave oči i crnu kosu i jednog dana me nazvati mamom. Neću sebi oprostiti što sam to uradila ali neću sebi ni dopustiti da mi svaki koji naiđe napravi bebu crne kose i plavih očiju koja će njega zvati tata.
Oprost ostavlja gorak ukus u ustima. Gorčina koja se ne pljune nego proguta natrag u kiselu sluz grla i dok gutaš poreže te preko krajnika, grkljana i mesa sve dok vatra od stakla i žileta ne uđe u stomak. Oprost nije sloboda nego oslobođenje bez naknade. Naknada od oprosta se računa na nekom drugom svijetu gdje vjerujemo u vagu koja mjeri sve naše grijehe a naši oprosti će biti veći i prevagnut će kraj za ulazak u taj bolji svijet. To je oprost u konačnici-Računica da možda ima neki drugi svijet i da je bolje oprostiti nego ulaziti u blato osvete. Oprosti, pusti, neka, nemoj… Sve te riječi izgovaramo kao da bacamo karte iz rukava ali sami kad moramo oprostiti nešto zaista teško ovo je osjećaj zar ne? Osjećaj gorčine, kiseline i vatre a najviše težine. Ništa se ne oprašta lako. Oprost ima svoju težinu i u nju vjerujemo na kraju, na kraju svega vjerujemo u težinu našeg oprosta i nadamo se da je dovoljno težak da se i nama oprosti na kraju života. Paćenički, služnički i jadno vjerujemo u oprost naših grijeha jer smo jednom ili dvaput oprostili nekom našem grešniku koji je nama napravio pakao od života.
Ja ne vjerujem.
Nema oprosta. Nema sretnog kraja. Nema vage na drugom svijetu. Nisam oprostila nikome a najmanje sebi. Idem na abortus. Na pregled a potom na abortus. Još jedna kurva koja ubija svoje dijete, bebu. Nevinu malu bebu. Bebu sa plavim očima jer sve bebe imaju plave oči kad se tek rode pa i moja beba bi imala plave oči. Nebesko plave, čiste ali tamne poput tvojih. Kad sam te upoznala to ljeto i izašla iz noćnog bara u 4 ujutro sa tvojim poljupcem na usnama na Mljetu gdje su palme i more, školjke i vino bila sam sretna. Istinski sretna osoba. Povjerovala sam na trenutak u svom uobičajenom životu od kojeg sam pobjegla iz sivila Sarajeva u magiju, svemir i ljubav. Bila sam euforična. Prvi odmor nakon dugo vremena, divno vrijeme i momak poput tebe koji je živio u Sarajevu a sezonu radio na moru kao konobar, kasnije kao šef smjene sjećam se kako smo i to proslavili kasnije u mom toplom stanu dok je kiša udarala u stari prozor gdje su za vrijeme lijepih dana gugutali golubovi a za vrijeme ovakvih noći mi vodili ljubav. Jesmo li zaista ja i ti vodili ljubav? Jesi li me volio? Jesam li ja voljela tebe ili ideju kako sam s tobom konačno sretna? Tko je rekao da sreća i ljubav idu zajedno? Koliko znam iz svih primjera istorije nijedna velika ljubav nije završila sretno nego tragično. Ljubav i sreća su nespojiva kombinacija ali svakodnevna u međuljudskim odnosima. Željela sam nadasve da budem sretna i tu se rodila sva moja tuga. Tu si se rodila ti.
Antonela volim te. Rekao je jedne noći u jesen. Živjeli smo zajedno dvije godine a sljedeće ljeto sam i ja počela raditi sezonu na moru, imala sam odličnu plaću i prekrasno vrijeme. Živjeli smo skupa i na otoku. Kad sam upoznala Tea sve je bilo moguće. Cijeli dan sam se kupala, sunčala i čitala bezvezne časopise a onda s plaže otišla u hotel, dotjerala se, počešljala, našminkala i sredila za noćni izlazak koji je trebao biti samo jedno piće, jedna lagana šetnja večernjim ulicama prepunih glazbe i turista, ukusa i mirisa. Trebala sam izaći na vrijeme, nismo se trebali sresti a opet sve se desilo. Bio si najviši i najljepši momak u tom baru, svirala je neka imitacija kubanske muzike, vjetar je lagano nanosio mirise s Jadrana a ti si me častio, prišao i upoznao se. Voljela sam boju tvog glasa, onda tvoje dlanove i zamišljala ih na sebi, bila sam usamljena prilično dugo, možda si osjetio i vidio to na meni one noći kad smo se upoznali vidiš tek sad o tome razmišljam. Bila sam prilično dotjerana, jednostavno ali sa stilom, ljetna haljina, ogrlica od dragog kamenja i školjki i crveni ruž uz lijepo manikirane nokte crvene boje. Jesam li odavala dojam očajnice ili neke samostalne žene, moćne i sigurne u sebe za razliku od bučnih, dosadnih i tračavih tinejdžerica koje su vrištale za susjednim stolovima udaljenim od mene ali dovoljno blizu da im čujem komentare, viceve i prepričavanja o svemu i svačemu nimalo zanimljivom i dosadnom bezveznom životu a šta bi ja imala reći da si me upitao kakav je moj život? Rekla bi da radim u privatnoj firmi, da sam zadovoljna sa svojim poslom, da živim sama i da je tako već duže vrijeme jer sam nesigurna u sebe, duboko nesigurna žena koju si upoznao ispod crvenog ruža i nalakiranih noktiju sjedila je ispred tebe i gledala u tebe kao u nekog boga. Ako razmislim o tome bila je to ljubav na prvi pogled. Osjetila sam to i znala. Dešava se i to. Ništa posebno. A onda je slijedio i drugi pogled, treći i četvrti sve do ovog zadnjeg pogleda na tebe dragi Teo. Posljednji pogled na tebe u našoj ljubavi na prvi pogled. Bila sam jadna od prvog trenutka i ostajem takva do ovog posljednjeg gdje ti ne opraštam a ne opraštam ni sebi.
Antonela volim te. Rekao si to i bilo je čudno jer sam već znala kao me voliš. Ovo što si bio rekao bilo je nešto ozbiljnije, ono drugo volim te je mnogo važnije od prvog. Drugi put kad izgovorimo volim te onda ono znači nešto više. Nešto više vremena koje ste zajedno proveli, nešto više svađa i pomirenja, nešto više života i onda kad kažemo taj drugi put volim te znamo da ono znači više. Uvijek je tako. Ovaj put to više je bila tvoja želja za obitelji sa mnom. Htio si se smiriti, upoznao si mene-Prava. Tako si me nazvao te noći a ja sam pomislila na sve one koje su krive onda oko mene za tebe i u tvojim očima… Bila sam pijana, omamljena ali u toj sreći je već bila neka pukotina koja je puštala crnu žuč na moju novu stvarnost s tobom. Dijete i brak. Život. Pitala sam se te noći zašto jednostavno ne može ovako da ostane cijeli život? I prije sam doživljavala ovo, kraj veze kad dođe brak i dijete na red i riješenje. Otišla bi. Nisam rješavala ničije bračno ni roditeljsko pitanje. Tri protekle i duge veze su završile kad su oni uozbiljili sa mnom, nazvali me pravom, onom. Jedinom. Bilo je vrijeme da i tebi prorade ti očinski osjećaji, muški osjećaji za produženjem svoje vrste, svog genetičkog pobjedničkog materijala kroz žene. Napunit ću te sa stotinu beba. Jednom si to izgovorio za vrijeme seksa a ja sam pomislila u sebi kako upravo sad tvoji spermatozoidi umiru u meni jer nijedan ne preživi kontracepciju koju sam pila, zamislim kako male bebice pucaju kao balončići od kavijara u mojoj rozoj utrobi. Pucaju kao papir koji ima one jastučiće napuhane i stišćem ih pod prstima a one pucaju, malene, malene bebice koje si mi napravio svaki put kad bi vodili ljubav su pucale kao balončići u mom stomaku a ti si bespomoćno puštao svoje konjske mlazove oplođujuće, moćne sperme u mene. Volio si me napuniti. Taj izraz si koristio i nije mi se sviđao ali voljela sam te. Napaljivao si me u svakom izdanju osim u ovom posljednjem-U kojem si zaista otac mog djeteta kojeg uskoro namjeravam zaista ubiti. Poput balona koji sad zaista postoji kao mala beba, stanica života koja blista u meni a ja idem sa iglom kao vještica da ubijem taj život u sebi. Vještica i jesam. Na kraju sve je bila magija zar ne? Ljubav ne postoji. Nisam namjeravala da budem majka, supruga, žena. Željela sam samo da ovaj život sad traje do kraja tako bez promjene, bez pritiska, bez moraš i trebaš. Ali bila sam usamljena, bila sam zaista usamljena a onda si naišao ti. Muškarac, mlad, lijep i pametan. Sve si to bio za mene ali iskreno nisi pametan. Nisi ni lijep nego šarmantan, interesantan, zavodljiv i dopadljiv uz crnu kosu, taman ten i prodorne oči činiš moćnu pojavu ali ne i ličnost. Tvoja pojava me očarala ali tvoja ličnost razočarala.
Tvoja mama me nije voljela. Ne volim ni ja nju. Nisam htjela da idem na utakmice s tobom ali morala sam. Nisi me odbranio na rođendanskoj zabavi kad sam se posvađala sa tvojim prijateljem u vezi one knjige. Previše si tražio u svemu od mene a premalo donosio u naš dom. Previše sam ti davala u nadi da ćeš se jednog dana isplatiti. Sve je računica na kraju i na sve računamo osim na činjenicu da se ništa ne može točno izračunati a najmanje jedan krhki ljudski život. Računamo čak i za onaj svijet dok na ovom radimo ono što smatramo dobrim i lošim. Računamo na nagradu, na iskupljenje, na isplatu na kraju dana i računamo jedni na druge. Računala sam na tebe. U mojoj računici bio si momak koji me učinio sretnom, nisam bila sama, imala sam tebe, vezu, obaveze prema nama i našem domu i stvarala sam zajednički život tako lijepo da je logično da si računao sa mnom obitelj. Računao si sve vjerovatno prije nego si mi rekao taj drugi put ”volim te”. Ja znam da si sve izračunao a onda zaključio kako sam ja ta djevojka. Po tvojoj računici sam zaslužila ono drugo volim te i tako je bilo. Imalo je značenje, težinu i računicu. Računao si da ću zbog tvog drugog volim te ja zavoljeti i tvoju ideju o djeci, braku i obitelji. Nije bilo tako.
Nisam htjela više od veze. Jednom sam ti to rekla sjećam se ali nisi me čuo. Nisi me uvažavao. Odmahnuo si samouvjereno svojom snažnom i lijepom rukom i poljubio me. Kao da si me ušutkao sjećam se. Poljubio si me, začepio si mi usta sa svojim ustima a onda ugurao jezik u mene da ne mogu ništa progovoriti, potom si sisao moj jezik i nisam se mogla pomaknuti više, bilo je životinjski. Osjetila sam kroz tvoju trenerku snažnu i kamenu erekciju velikog kurca koji sam voljela i već u sljedećem trenutku bio si mi u ustima govoreći kako sam divna i lijepa. Lijepa s kurcem u ustima naravno. Uštukana. Prvi put kad smo zaista progovorili o potencijalnoj budućnosti ti si me poljubio kad sam rekla kako ne vidim ništa dalje od veze i zajedničkog života i utom si me ti razuvjerio-Jesi li stvarno mislio da ćeš me sa jednim poljupcem i žestokim seksom razuvjeriti? Očito da jesi ali nije uspjelo vidiš li… Dok sam ti sisala kurac uvijek si tražio da te gledam u oči, mnogo si pričao za vrijeme svakog pušenja. Danas sam svjesna toga kako si pričao da me poniziš. Ja nisam mogla pričati naravno jer mi je tvoj debeli kurac bio u grlu ali sjećam se koliko si ti pričao, gledala sam te i mumlala jer si me stalno nešto pitao-Pitao si me namjerno da bi mumlala, da bi stenjala i da bi pokušavala da kažem da i ne dok mi se usne pomjeraju oko tvog debelog komada mesa. To je tebe palilo. Da budem bespomoćna i da šutim. Muškarci u žene sve guraju da ih ušutkaju. Od novca do djece u ženu sve stane pa i po njoj se sve stane ugurati-Šamari, ožiljci, lomovi i promjene koje samo žene poznaju i mogu preživjeti. Ti si mene ušutkao na najbolji način. Glupača treba samo da klekne, otvori usta i kaže aaaa dok njen dečko samouvjereno ulazi u njena ofarbana crvena usta i svi su sretni i zadovoljni. Previše sam ogorčena i nisam realna znam to ali ne mogu pobjeći od ove gorčine koja me truje. Kad sam rekla da ne smiješ svršiti u mene nisi me namjerno poslušao, znao si cijelo vrijeme šta ne želim, znao si da se bojim, da ne smiješ a opet to si uradio. Uradio si to svjesno, namjerno i ciljano da me oplodiš. Znam to. Uvijek si se zajebavao na taj račun kako ćeš me upravo ti oploditi. Oplodit ću te. Sjećam se i prvo trenutak kad sam ti progutala spermu rekao si kako si me ovjerio. Baš si imao ružne izraze ali ja imam bolje izraze za tebe-Tvoja beba će puknuti ko kokica. Kao kokica na vatri će explodirati njena opna i mala beba umire, vrišti i histeriše ali ja je gledam i ubijam. Mirna sam. Nisam više oplođena ni ovjerena. Ubila sam tvoju spermu čak i onda kad je ona uspjela da me oplodi i stvori život u meni. Ubila sam je jednom, drugi i treći ću put. Ubila sam je danas u svojim mislima i idem na zahvat da to obavim do kraja i sretna sam. U dubini duše sretna sam jer imam rješenje. Očajna sam, tužna i žalosna nekako na površini ali u dubini srca sam mirna i sretna međutim to nikada ne bi priznala. Ne bi bila dobra žena da priznam kako me obradovala doktorica sa vijestima da ima slobodan termin za moj zahvat, kako me je ljubazno žena u apoteci savjetovala o željezu u krvi i dodacima u prehrani, kako sam mirna i spokojna došla u naš stan prije par dana i sasvim normalno sjedila s tobom, pričala i vodila ljubav. Nisi slutio da sam trudna. Nisi znao. Nikad nećeš saznati. Nisam te ostavila Teo ja sam nastavila s tobom. Naše dijete nije. Možda sam čudovište u dubini duše međutim svi smo neko čudovište ja sam samo svjesna sebe malo više. Ti nisi svjestan sebe Teo. Nisi svjestan kakvo si čudovište.
U našoj vezi je vladala neka nevidljiva sila, neki red koji je došao odozgo na mene i na nas. Vjerovala sam da sam sretna kad bi sjedili u kinu, jeli kokice i pili kolu ali nervirao me tvoj razgovor, komentari na film, ljubljenje. Nisam bila sretna ali ličilo je na sreću jer sretni parovi to rade u kinu vidjela sam oko nas slične primjere. Išli smo na kafe i zabave kod drugara i jaranica ali nismo se uklapali u društvo. Mene nije zanimalo tvoje a ti si sa sprdnjom gledao na moje. Međutim nekako smo se slijepili i krenuli zajedno kao neki deformirani čovjek na svako druženje i to je bila nesreća moram ti priznati da sam bila najviše napeta i nervozna trudeći se da drugi vide kako sam sretna i mirna. Nije uspjelo. Ti si čudovište koje samo sebe gleda. Ta vrsta čudovišta. Veliki si hedonist i voliš da bude po tvom. Da, to moram priznati da me uzbuđivalo. Bilo je uzbudljivo imati muškarca koji dominira jer takvi su rijetki a tvoja dominacija je bila u tome da ja radim onako kako ti kažeš do neke prešutne mjere koju nisi nikad prešao, nisi mi nikad naredio neke stvari jer bi slijedio raskid tako da je u pitanju bio jedino račun-Računica. Nisi prelazio granice a ja sam poštovala tvoje i onda smo se prešutno dogovorili kao stvari stoje. Nisu stajale. Porušene su bile u tom trenutku kad smo utvrdili kako stoje stvari između mene i tebe a potom si me poljubio, uskoro sam ostala bez tableta, jedne noći se nisi mogao suzdržati, rekla sam ti da sačekaš, da ne mogu ali…Ti si se pitao zar ne? U tome je korijen zla. U tom pitanju tko se pita na kraju. Nema smisla da žena ima pravo glasa kad je njen stomak u pitanju. U pitanju je vlasništvo onoga koji je napunio taj stomak. Žena je sad samo nositelj. Zar nije Djevica Marija samo bila obavještena o tome kako je trudna? Nije se ništa pitala, nema nigdje zapisano njeno unutarnje stanje, propitivanje, strahovi i strepnje. Nema nijedan jedini zapis o ženi koja je rodila Sina a nikako kćer koji je spasio čovječanstvo u predavanjima iz Biblije. Ništa. Ona je samo poput mene onda nositelj. Mi smo kao neke kese, vreće ili cvjetovi…Mi smo kao cvijeće koje oprašuju pčele. Muškarci idu sa cvijeta na cvijet i praše nas. Ima taj izraz o prašenju, jedan od beskonačnih izraza za seks i jebačinu je prašenje. Prašio sam je, sprašio sam joj. Ipak najveći i prvi izraz je punjenje. Taj naziv za seks je broj jedan jer obuhvaća samu esenciju odnosa muškarca i žene. Muškarac puni ženu. Puni je sa svojim genetskim kodom a ona rađa i rađa sve dok ne crkne i ne rodi mu muško dijete isto poput oca jer kćerke se ne računaju a one koje se rode zovu se sinovi svakako. Kad se kćerka rodi kaže se rodilo se dijete a kad se sin rodi to se slavi. Slavi se naveliko. Znam to. Nije to neki feministički mit nego okrutna činjenica iznad žena i njihove sudbine. Možda sam zbog ranih uspomena na svoju izmorenu baku postala ovakva?
Sjećam se odlazaka kod bake Ružice. Ona je imala sedmero djece a moja majka je bila četvrta kćer, rađala je kćeri svih šesti puta dok nije izbacila posljednje dijete koje nije nazvano djetetom nego sinom. Sin. Kad je konačno rodila sina ostavljena je na miru-Mirno je umrla na kraju ja vjerujem jer je ispunila zadatak i prezime je preživjelo. Jedno bezvezno prezime bez ikakvog značenja za svijet ali eto imala je muža kojem je to seosko prezime bilo jako važno i bez obzira kolika bijeda bila, nestašica i neimaština on je htio još jedno i drugo i treće dijete sve dok ona ne rodi sina-I rađala je. Ona je rađala kao mašina, krava, traka za proizvodnju beba. Zamišljala sam je kako ona guta dedinu spermu a odmah ispod nje izlaze jaja sa bebama ali sve su curice i ona onda plače, plače dok guta slanu, gustu i kremastu spermu čekajući konačno jaje u kojem je sin a jaja izlaze i pucaju sa samim rozim djevojčicama koje vrište i uništavaju moju baku. Imala sam takve ideje u glavi kao adolescent, tinejdžerica dok mi je baka češljala plavu kosu i pričala o ljubavi i poštenju, o muškarcima i odnosima u obitelji, o mojoj budućoj važnosti i ulozi koju ću ako Bog da imati kad se udam i rodim svoju djecu sve će mi biti jasno govorila je. Umrla je. Nije mi ni danas jasno. Možda se trebam udati i roditi djecu da mi bude jasno?
S tobom neću imati brak ni budućnost ali ti to ne znaš. Ti ne znaš ništa od svega ovoga i za tebe je ovo danas još jedan radni dan na moru dok sam ja u Sarajevu i idem na abortus za koji sat da se riješim tvog djeteta u sebi. Odvajam sebe i tebe iako je to naše dijete ja ga ne smatram svojim jer nisam htjela da se ono stvori. Ovo dijete je plod tvog hira, nebrige i hedonizma. Morao si da svršiš u mene? Toliko ti je bilo važno da me konačno zaliješ i napuniš i nisi mogao to nikako da zaustaviš i izađeš iz mene na vrijeme? Mogao si, znamo da si mogao ali nisi htio. Tvoj užitak je bio na prvom mjestu a posljedice ionako ne snosiš ti nego ja. Tu dolazimo do prave prirode odnosa između muškarca i žene. Do mene i tebe-Vidiš ti misliš da je ovo ljubav između mene i tebe ali nije. Da je ovo ljubav ja ne bi dvoumila ni jedne sekunde o ovom djetetu, o tebi i nama ali ovo nije ljubav. Ovo što mi imamo ili nemamo je samo imitacija ideje o ljubavi. Mislim da volim ideju o tebi ali ne i tebe. U našoj vezi sam ja gutala. Gutala sam od prvog dana tvoje hirove, želje i komplekse. Žene dobro gutaju. Čula sam te jednom na telefonu pričao si sa nekim jaranom i rekao si kako i ja dobro gutam. Čula sam te, dobila sam kompliment za gutanje tvoje muške sperme i snage. Znaš li kako sam ja to zamislila zapravo u svojim mislima šta se dešava sa tvojom spermom kad je progutam? Kad gutam tvoju spermu ja znam da ona ulazi duboko u moj želudac i tu se počinje razgrađivati. U tvojoj glavi sam ja puna tvoje sperme, nahranjena, kurva i gutačica ali u mojoj glavi se dešava ovo-Tvoji milioni i milioni spermatozoida shvaćaju prekasno da su u krivoj rupi i propadaju duboko u mene hraneći me i ispunjujući tvojom snagom, energijom i proteinima a potom kad se nahranim sa tobom moja kiselina u želudcu razgrađuje sve tvoje milione sperme i ubija ih. Jednostavno me to napaljivalo. Činjenica da dio tebe umire u meni. Ideja o svim tim spermatozoidima koji su mogli biti bebe da ih nisam pojela kao neka bogomoljka, crna udovica ili smrt. Ja sam uživala u tvom lažnom osjećaju nadmoći koji sam ti sama pružala i puštala te da u njega vjeruješ. To sam ja radila. I bilo je zabavno sve dok zaista nisam ostala trudna.
Beba. Moje dijete. Na papiru djeluje nestvarno, nalaz pokazuje da sam trudna, imam uputnice, lijekove i sve spremno za abortus ali nekako u sebi tražim emociju ili osjećaj koji je dovoljno velik ili svečan za ovakav čin i ne nalazim ništa. Ostajem prazna kao školjka a takva i jesam i bit ću doslovno uskoro ispražnjena. Iz mene će izvaditi život koji si ti ubacio u mene. Svi nekako imaju više prava na moj trbuh od mene i zato nikad nikome neću reći da sam ovo uradila. Svi imaju mišljenje. Svi imaju stav ali nitko nema moje dijete i zato nitko neće saznati. Želim da se opravdam ali nemam opravdanje. Meni se trudnoća desila neplanirano, neželjeno i nisam rođena da budem majka i zato ne želim da rodim dijete. Ne želim djecu. Ne smatram se sposobnom, dobrom i dovoljnom da budem nekome majka a prije svega previše volim sebe i svoj život ovakav kakav jeste da bi se žrtvovala za dijete. Dijete nije moj san. Nije moja želja ni moja težnja ali ja sam žena i mogu ostati trudna, ostala sam trudna jer nisam pila tablete i jer me momak nije pazio za vrijeme seksa. Ponizio si me. Upravo to si uradio kad si me napunio sa svojom vrelom spermom i pitao me ”Jel vruća”. Kad izvadim ovo dijete iz sebe nikad više neću dozvoliti da ostanem trudna, razmišljam o nekom zahvatu za trajnu neplodnost. Kad razmišljam o djetetu kao o čovjeku postajem slaba. Slaba na ideju da budem majka. I ja sam čovjek i kad počnem samo da dajem karakteristike svojoj bebi ja se počnem predomišljati. Zamišljam je sa crnom kosom i plavim očima, čujem njene ili njegove korake i prvu riječ ”mama” i osjetim kako mi se oči pune suzama jer se ovo desilo i jer samo ja ispadam zla, pokvarena, trula kurva. Feministkinja kažeš. Jednom si me nazvao feministkinjom u pokušaju. Sjećam se te rečenice i kako smo se smijali na tu temu-Nazvao si me feministicom u pokušaju. Moj pokušaj feminizma je bio u tome da dokažem kako sam bolja od tebe u šahu i rješavanju zagonetki i križaljki, ti si se smijao meni iako sam te svaki put dobila. Smijao si se jer si znao da na kraju nema istinske pobjede za mene već samo trenutne bitke koje mogu dobiti kao jedna žena u jednom balkanskom primitivnom društvu. Znao si za to i zato si me nazvao feministicom u pokušaju. Sve je to samo pokušaj smijao si se nekad i mojim prijateljicama koje su bile veoma otvorene u svom ponašanju, razgovorima i raspravama ali ja nisam bila kao one. Ja sam bila tiha, povučena i nekako spora za njih jer se nisam htjela zamarati sa svim tim temama o odnosima muškarca i žene a na kraju se evo zamaram i to jako i više od svih njih zajedno.
Nisam ti rekla da imaš dijete jer ne zaslužuješ. Osjetim da jednostavno ne zaslužuješ da znaš. Nema za tebe istine, živjet ćeš u laži jer si me izdao. Izdao si me na više načina ne samo zato jer si svršio u mene ne radi se o tome. Ima više slojeva tvog nepoštovanja mog tijela, moje ličnosti i na kraju moje sudbine u tvojim očima. Nisi me poštovao dovoljno, volio dovoljno i nisi bio tu za mene. U konačnici ne krivim tebe nego postavljam stvari na njihovo mjesto a to je mjesto gdje se ti više ne pitaš. Ne pitaš se ništa. Nisam ti rekla za trudnoću jer to je prvi korak u mom novom životu bez djeteta, gdje nema oprosta i gdje sam uradila ono od čega sam bježala čitav život a to je pobačaj. Za mene je pobačaj bio tabu, grozan i jeziv čin. Leden i stravičan i nikad se nisam htjela dovesti u tu situaciju žene koja legne na stol i raširi noge da iz nje izvade ono što je neki muškarac ubacio i sad poput tumora to raste, buja i divlja na kraju izvire iz nje i razdire joj utrobu kao zvijer vrišteći kad konačno krvava i sluzava glava jednog malog čovjeka izađe na zrak-Žena umire na krevetu. Ona u mojim mislima nakon poroda uvijek umire. Porod se ne može preživjeti za mene je to nekako duboko uklesano u tijelo i misli i otuda dolaze moje averzije i strahovi prema bebama. Nisam rođena da rađam. Prvo ti oduzimam pravo istine, onda pravo glasa. Pravo glasa o mom stomaku nemaš ni ti ni bilo tko drugi. Taj čin je samo moj. Nemate pravo glasa više a to boli. Ta činjenica da vaša sperma ne može da preživi sad tek tako kad neku jadnicu napunite jako boli. Nema više te konačne moći u rukama s kojom ste prijetili sve ove milenije i godine iza nas, stoljeća i vijekovi su prošli u ženinim rukama koje su se molile da sperma ne postane beba svakih mjesec dana. Toliko patnje, boli i problema zbog nekoliko kapi sperme. Više ne treba molitva. Postoje recepti, zahvati i metode koje ne uključuju ni Boga više u moj abortus. Ni On nema prava da se bavi sa mojim stomakom. Svi muškarci uključujući i Boga i njegovog Svetog Duha danas gube prava glasa iznad ženinog stomaka koji su tako slatko punili sve ove milenije iza nas. Nema više. Iz mene izlazi krv na stolu, osjetim hladan dodir čelika, gaza i šuškanje papira u pozadini, čujem svoje otkucaje srca i doktor mi prati tlak gledajući me u oči a onda između raširenih noga gdje vidim samo kapu od svoje doktorice. Nemaju pravo glasa, a čak ni ovo dijete nema pravo na život. Sve je samo moje konačno i to me smiruje, to mi vraća nadu i mir. Taj osjećaj da imam nešto u rukama me smiruje. Imam u rukama svoj stomak, svoj život, svoje odluke i svoju sudbinu a to je nedopustivo. Ti za mene nemaš više pravo da znaš i pravo da daš glas a treće pravo koje gubiš je pravo na mene. To je zadnje pravo koje imaš i koje ti oduzimam. Pravo na ženu. Na imovinu. Na svoje nešto. Nemaš ti mene i nikad nisi imao. Dok sad šetaš plažom ili piješ vočno pivo na terasi hotela gdje smo radili skupa tvoje dijete baca doktorica u biološki otpad, čujem zvuk gnjecave mase kako se sudara sa čeličnom zdjelom, vjerovatno krv, tijelo i meso na bacanju, otpad, tvoje smeće koje si zaboravio u meni. Mi smo na trenutak bili jedno u ovom djetetu. Ono bi bilo moje i tvoje i naše ali to nije moguće. Previše je bola u meni za rađanje jednog djeteta i bol koji bi ono na kraju nanijelo ja sam sebična i ne želim patiti. S tobom ću ostati još neko vrijeme u vezi a kad vidiš da ne rađam i da se ne želim udati ti ćeš me ostaviti kao i svi prije tebe. To je uredu jer i ti si čovjek imaš pravo da biraš za sebe ne i za mene. Ovo se desilo samo meni zbog tebe i to sam riješila. Na trenutke osjetim žaljenje i kajanje ali ne i želju da promijenim sve ovo i da vratim tvoje dijete u sebe-Ne! Uradila sam abortus i uradila bi opet i opet i sve dok ne poubijam sve bebe u sebi jer nijedna ne smije izaći iz mene bez mog dopuštenja. Uradila sam ubistvo tvog djeteta i opet bi ponovila, i opet sve dok ne umru sva tvoja djeca u meni kao što umiru sada dok pijem kontracepciju i dok ti obilno svršavaš u nadi da će jedan od njih milione i milione konačno uspjeti da mi napravi bebu-Neće. Nema više tih vremena, nema više te moći iznad tijela jedne žene koju je prije odlučivao i krojio muškarac i njegov kurac. Nema toga više. Za mene barem nema a i za tisuće drugih žena koje više ne moraju da mole, da čekaju i da trpe. Vjerujem kako bi moje prijateljice feministice voljele da znaju sve moje dileme i osjećaje vezane za pobačaj ali ni njima ovo neću nikad reći jer one u pobačaju vide ono što ja ne vidim. Za mene je to ubojstvo u svakom slučaju ali i čin oslobođenja. Krajnji čin slobode iznad jednog muškarca i njegovog kurca koji bespomoćno i opušteno visi na vjetru dok njegove bebe koje je napravio vrište odlazeći iskomadane u kanalizaciju. U mojim mislima ti plačeš Teo i gledaš šta ja radim, nemaš moć ni uticaj ali promatraš me istim očima s kojima si me promatrao dok sam gutala spermu, sad promatraš kao ubijam plod tvoje sperme i ne smiješ se kao nekad a to me uzbuđuje, nažalost ti moram priznati da me tvoja nemoć donekle i nekako bolesno uzbuđuje. Uzbuđuje me ideja o bacanju tvog djeteta iz mene na isti način na koji tebe uzbuđuje ideja o ubacivanju djeteta u mene. Bolesno je ali to je samo šovinizam ako ga preokrenemo zar ne? Napuni i isprazni. Neoprostivo je i sebi neću nikad oprostiti što sam ubila jednu bebu koja je mogla imati plave oči i crnu kosu i jednog dana me nazvati mamom. Neću sebi oprostiti što sam to uradila ali neću sebi ni dopustiti da mi svaki koji naiđe napravi bebu crne kose i plavih očiju koja će njega zvati tata.