“Akumulirani deficit javnih finansija, tj budžeta i fondova u Republici Srpskoj u prošloj godini nije prešao tri posto. Tri posto je misaona imenica za mnoge ozbiljne države u svijetu”. Izjavi juče referendum efendija sa nekim iskričavim pomalo ludačkim sjajem u očima. Da li je pola predsednik, pola šatorski zabavljač masa, Referendum Kitić, i juče zaboravio da uzme svoje lekiće za duševni poremećaj koji mu utvrdi stručni tim na skoro okončanom suđenju, to nećemo doznati, ali smo doznali da je „Referendum Republika“ u deficitu „samo“ 3% i da nam mnogi „ozbiljni“ u svetu mogu da pljunu pod prozor. Neće više MMF nas ucenjivati svojim kreditima. Od sada smo mi ti koji će diktirati svetsku politiku i od sada će kod nas da se zadužuju ozbiljne zemlje kao što je Amerika, Švajcarska, Nemačka, Japan, a i ostale manje ozbiljne zemlje. Naš Referendum Kitić je prevideo samo jednu stvar, a to je da zaboravi to da onomad kada su izglasavali zakon o internetu, nisu usvojili zakon sličan onom koji je na snazi u Severnoj Koreji, gde žitelji te male i bogate državice mogu da posete samo oko pet hiljada sajtova strogo izabranih i probranih u masi ostalih. Probranih i odabranih da ne bi uznemiravali njihove savršene i mirne živote nepotrebnim glupostima i da ne bi trovali njihovu omladinu raznim perverzijama i otrovima koji se putem mreže šire sa trulog Zapada. Ne mogu oni na Google da ukucaju šta ‘oće pa da nađu npr. podatke o akomuliranom deficitu javnih finansija, tj budžeta i fondova zemalja širom sveta.
Kada već to ima na Google-u da malo zriknemo šta tamo piše. Izabraćemo jednu ozbiljnu zemlju i videti procenat za 2015. godinu. Eci peci pec ti si mali… Japan, – 5.8% Hm, kada bolje razmislim ipak ne Japan. Oni su preozbiljna zemlja. Fanatici koji za svaku grešku prema društvu izvrše harakiri. Naši političari kada bi se ubijali za grehe prema nama morali bi da budu kao gorštaci iz istoimenog filma sa Kristofer Lamberom, gde prokleti lutaju svetom bez da mogu da umru dok im se ne odseče glava. Ovi „naši“ koji nas vode i upravljaju „našom“ „Referendum Republikom“ bi u aktovkama morali umesto olovki, spisa i ostalih papirčina, da nose katane i čim nešto progovore ili urade da kleknu na kolena i nataknu se na istu. Da vidimo neku drugu. Evo Albanija, idealno. Uvek nam je bila sinonim za sve loše, od albanske mafije koja pozove lift pa pobegne do onomad kada ih je reprezentacija Srbije „pobucala“ u fudbalu u sred TIrane. Zamislite koliko su loši kada ih je fubalska reprezentacija Srbije dobila. Hm -5.9%, eto vidite bolji smo od Albanije. Ček, ček, ček, ali ovde ispred petice ima jedan minus. Nije moguće da je izdajnički „Soroš“ umešao svoje prste i ovde pa i Google postade strani izdajnik i plaćenik koji radi protiv interesa „Referendum Republike“. Kako onda referendum efendija reče da bi nam i ozbiljnije zemlje pozavidele kad ono Albanija bolja od nas? Jasno mi je da naš Referendum Kitić ne zna za minus. Odavno on nije bio u minusu. Još od onomad kada je kao mali ležao ispod šljive svirajući u frulicu i maštajući o velikom gradu i šimi cipelama od miline zaspao i izgubio jedinu ovcu koju su imali. Kako to da niko od njegovih sedamnaest savetnika nije znalo da mu kažu da je to manje od našeg tri. Ništa ne može da bude bolje od tri, ali manje može. Od rata pa na ovamo mašemo sa tri prsta i sva sreća što do sada nije bilo zabeleženih slučajeva izbijanja oka ili nekog drugog sličnog samopovređivanja. To je dovoljan znak koliko je broj tri magičan i jak među Srbima. Dobro, nećemo reći magičan, Srbi ne veruju u magiju. Koliko je broj tri crkven među Srbima i zaštitnički nastrojen.
Pored Albanije evo odmah na slovo A stoji Afganistan 0.8% Nemoguće! Kako nula može da bude prvi broj? Zapitaće se savetnici našeg efendi referendija. Horski će se prolomiti ogromnim i luksuzno opremljenim odajama. Odgovor je jednostavan. Može! Usled jedine delatnosti koja bez greške funkcioniše u našem boljem i razvijenijem delu BiH, a to je izvoz mladih, pametnih i stvarno školovanih u druge zemlje, u našoj domovini miloj nam ostaju samo ovi što do diploma dolaze tako što im ih dadoše umesto kusura i koji su bolji nego oni koji su otišli jer ovi umesto da misle svojim glavama oni se njima služe samo za klimanje.
Na kraju ko zna, možda sam ja gledao neke pogrešne statistike. Možda uopšte to nisu te statistike jer se ja u ekonomiju razumem kao Željka Cvijanović, ali kada nju to ne sprečava da priča o ekonomiji zašto bi mene? Ako ništa drugo ja ne mogu napraviti nikakvu štetu. Žitelji ovih mnogo ozbiljnijih država ekonomiju ne osećaju kroz uši, dok im njihovi političari pričaju o blagostanju, već kroz stomake. Nama samo preostaje da slušamo bajke dok “blagostanje” osećamo na našoj koži.