Znam te kad si bio niko, al’ gle danas si neko!
Moja opština jedna je od onih lokalnih sredina u kojoj je osnovna grana privrede par kladionica u nazovimo centru, heh ma da se ne lažemo i čaršija je previše reći.
Sve ostalo je veliko ništa!
No krenimo redom.
Postratna smo opština, a današnji prostor prije rata je pripadao Zvorniku.
Dejtonom je ova prijeratna mjesna zajednica postala Opština, haman da se na taj način uhljebe oni koji su prije rata bili niko i ništa.
Privrede kao što napisah nema, raja uglavnom preživljava na klasični bosanski način ima danas sutra možda biti neće, pa se zato svaki dan živi kao da je posljednji.
Bavi se stanovništvo proizvodnjom mlijeka, uzgojom stoke, ljeti se beru kupine, maline kornišoni, i na taj način se sabire koja marka za zimu.
Otkupne cijene nisu neke, al’ tako je uglavnom u cijeloj Bosni i Hercegovini, bitno je naglasiti da sve što se otkupi ispalti se u roku, i onako kako je unaprijed dogovoreno, bitno je da ne ostaju dužni.
Općinska administracija je uglanvom ta koja redovno ima marku za kafu a pojedu se ćevapi jer ima se može se.
Uzgred veoma veliki broj opštinske administracije zaposlen je po rodbinsko-stranačkim vezama bez konkursa, i na mnogobrojne ostale alternativne načine, svi oni koji su prije rata bili doslovno niko sada su neko. Radili su kao čistači, magacineri, bravari, doduše ne govori se više o tome, sad su ionako u većini školovana administracija, jer za koga bi se inače otvarali privatni fakulteti.
Familija je velika valja to zaposliti pa se umjesto jednog radnog mjesta pravi pet, a budžet jedva da je 2 000 000 maraka, taman toliki da namiri administrativni aparat, a o posticajima u drugom životu.
Nema tu novca za podršku stočarima, ratarima pčelarima, ko ih šiša, i onako se nikad neće pobuniti jer ih vode ljudi koji ih pred izbore kupe za 20 KM, ma joj bitno je mahati zastavama, daj šta daš!
Nema načelnik vremena osim doista ako je Dan mjesene zajednice posjetiti svoje građane, pa im izjesti ja'nje ili dva s ražnja sa svojim omanjim ali odabranim društvancem.
Ah da se više kreće kroz Opštinu vjerovatno bi vidio ono što ne želi.
Ljudi koji su tih ratnih godina išli glavom gdje drugi nisu htjeli nogom i borili se skoro uvijek za tuđe interese, sada su šega seoskih bekrija, a što maloljetna djeca nemaju krov nad glavom, ma biće pred izbore, jer ionako što se ušićari pred izbore to ti je!
Ima takvih primjera u svim dijelovima opštine , no nije to načelniku za oko zapalo, nije ni ono da svake sedmice skoro pa pun autobus ode ka zemljama Evropkse unije.
Da je kojim slučajem izašao više među ljude znao bi taj podatak, ali kako zaboga valja pročitati danas par puta novine, ipak je to zanimljivije, sad će i izbori možda mu izađe slika tu, kako se grli s nekom nanom obećavajući kule i gradove samo glasa radi.
Ljudi koji su 90% invalidi svojim kućama u kišnim danima prilaze na samo oni znaju kakav način, ali okreće se glava od toga.
Ima li stida kod onih koji su danas neko, a jučer su bili niko, možda je taj hlljeb/ljeb/kruh ubio u njima onu ljudkost ako su je imali.
Ne želim da sutra budem taj neko, ja sam danas Neko, jer samo rekao ono što će ako ne danas promjeniti stanje, možda sutra, ako ne ni tad za godinu hoće, mnogo je važnije biti onaj neko, koji smije reći ono što misli.