Moje ime je Mišel Kuduz. Stanovnik sam bijelog svijeta, nekada državljanin Jugoslavije, danas čovjek bez identiteta. Rođen sam davne 1968. godine u gradu Mostaru, dok danas moja malenkost obitava u tuđini, daleko od svoga, slušajući u glavi vapaje Alekse Šantića koji citira svoje stihove “Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, Neće vas grijati kao što ovo grije…”.
Na dan mog rođenja u mom haustoru vladao je opći metež, gungula. Naime, moj otac u to vrijeme obnašao je dužnostgradonačelnika grada Mostara i sav svijet mostarski sjatio se u našu zgradu da proslave moj dolazak na svijet (poslije ću saznati da je to bilo više likovanje nego slavlje). Otac taj dan, a i svih narednih dana koji su mu ostali da ih proživi nije znao za sebe. Godinama poslije, kada mi je moja majka ovo pričala pitao sam se zašto su svi željeli proslaviti moj dolazak na svijet i zašto moj otac ne prestaje da pije od dana kada sam se rodio. Kada bih to pitanje postavio majci ona je šutjela. Nije imala odgovor, nije htjela da mi ga saopći, a možda pak nije smjela, nikada neći znati pravi razlog. Pošto mi majka nikada nije odgovorila bio sam prinuđen sam potražiti odgovor. Tražio sam ga godinama, a na kraju mi je došao sam.
U to vrijeme moj otac, kao što vam rekoh gradonačelnik Mostara, bijaše veoma cijenjena, a u isto vrijeme prezrena ličnost od strane pojedinih ljudi u gradu. Poslije ću saznati da je bilo mnogo pojedinih ljudi. Moju majku, tada jednu od najljepših djevojaka u Mostaru presreo jedne noći kad se vraćala sa plesa iz tadašnjeg hotela “Neretva” Mile, zakleti neprijatelj moga oca, načinio joj zlo i majka je te noći začela mene. Čaršija je u to vrijeme svašta pričala, ali stari je konto čaršija ko čaršija, majka lijepa, on uspješan, zavide im ljudi pa pričaju. Tako je bilo sve do kobnog trenutka dok mu majka nije rekla istinu koja će ga zauvijek slomiti. Kroz odrastanje bio sam svjestan očevog stanja, znao sam da je pijanica, ali nikada nisam tražio nekim naročit razlog tom njegovom pijančenju, čak nisam vjerovao ni da postoji neki konkretan uzrok, sve dok nisam sazrio i shvatio da mora postojati nešto zbog čega je stari, kako sam ga običavao zvati, postao takav. Kopkao sam tako godinama, dok sam ja tražio uzrok svim tim jadima umriješe i otac i mati, ona od tuge, on od alkohola i tuge, a ja, posljedica naše familijarne nesreće unatoč svim kopkanjima nisam ništa otkrio. Da budem iskren, naša, odnosno sada nakon njihove smrti moja lična nesreća samo se produbila, ponajviše zahvaljujući njihovoj smrti. Strašno sam ih volio. Živio sam tako u zabludi da sam sin bivšeg mostarskog gradonačelnika i pijanice sve dok jednoga dana nisam otišao na grob svojih roditelja, na kojem se iznenada pojavio moj pravi otac Mile, sada već star i oronuo. Mileta sam poznavao od ranije, uvijek mi se činio kao fin čiko, kad god bi me vidio dao bi mi lizalo ili bi tako napravio jedan od onih gestova koji priliče ljudima koji vole, ili se prave da vole djecu. No kada sam ga ovaj put vidio znao sam da neće biti ni lizala niti bilo čega sličnog, iz očiju mu je sijalo zlo, isto ono zlo koje je posijao prije 32.godine. Tu mi je rekao: ” Mali. od pogana si nastao, kao pogan ćeš i umrijet. nesreća tvoje majke je što sam ja imao nju, a ona tebe. Sreću nikada nećeš pronaći. Otac ti se ubio od alkohola zbog tebe, majka ti umrla od tuge, također zbog tebe. To je bila žena prokleta ljepotom, zbog te ljepote si nastao ti, ta ona me i navratila na grijeh. Možda još pogan nisi, ali bit ćeš. Znam da ćeš me sada ubiti, ali ja sam svoj zadatak ispunio, još samo da me ubiješi gotovo je.” Nisam razmišljao, bio sam vođen slijepim bezumljem, potegao sam svoj nož i krvnički ubio Mileta, svojega oca, oca kojeg nikada ocem nazvao nisam. Kasnije, u godinama koje su nastupile shvatio sam zašto mi je rekao: “Možda još pogan nisi, ali bit ćeš…”, shvatio sam da je taj čovjek imao cilj da i mene učini nesretnim i prokletim, te da sam mu svojim činom učinio uslugu i pomogao ispunjenju njegovog konačnog cilja. Danas se skitam po bijelom svijetu, proklet rođenjem, na savjesti nosim čovjeka koji me prokleo rođenjem, ispunio smrću, patim za svojim gradom i živim od danas do sutra.