‘Rješenje za Mostar’ je postala tako česta fraza koju koriste političari, mediji, razni analitičari i oni koji bi to rado postali, ali nikome izgleda nije palo na pamet da nema rješenja za Mostar. Nema rješenja zbog toga što nije samo Mostar ‘grad slučaj’ već svaki grad, općina i mjesna zajednica u našoj državi. Jednostavnije rečeno, današnja Bosna i Hercegovina je država slučaj…
Mnoge ‘patrijote’ će sada reći ‘Ko si ti da BiH nazivaš državom slučajem?! Mi smo krv prolili za nju i ako ti se ne sviđa idi iz nje…’, ali je činjenica da su današnjom Bosnom i Hercegovinom isključivo zadovoljne političke elite koje svoju borbu za ‘nacionalne interese’ i/ili lažno opozicionarstvo masno naplaćuju sjedeći u udobnim poslaničkim i ministarskim foteljama zadržavajući status quo i prihvatajući ‘realnost na terenu’. Etnički podijeljena, ustavno zakomplikovana, društveno unazađena, današnja BiH je kao stvorena za takvu politiku.
Ustavne promjene i intervencije Visokih predstavnika vremenom su narušile ‘sklad’ nacionalno podijeljene države, Srbi su postali konstitutivni u Federaciji, Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj. Stvorena je lažna slika ravnopravnosti koja je u teoriji štitila nacionalne kolektivitete, a u praksi uvodila još veću diskriminaciju pojedinaca. Jedan takav primjer je i projekat ‘jedinstvenog’ Mostara koji je administrativne podjele nacionalnih opština zamijenio jedinstvenim gradom podijeljenim izbornim jednicama nesrazmjerne veličine i izbornih prava građana koji žive u njima. Projekat je propao onog trenutka kada je Ustavni sud utvrdio da je jedinstvo grada zasnovano na neravnopravnosti građana i od tog trenutka politički predstavnici, uz asistenciju međunarodne zajednice, igraju igru ‘ko će koga prevariti’. Crtaju se karte, predlažu se razni modeli rješenja za Mostar, ali niko ne postavlja pitanje: Zbog čega samo Mostar?
Zbog čega bi se uvodila posebna pravila za Mostar koja bi ‘zaštitila’ bošnjačko stanovništvo od ‘preglasavanja’ od strane Hrvata, a ista pravila ne bi postojala i u Stocu, Kreševu ili Banja Luci?
Zbog čega bi se štitila prava Hrvata u Travniku, a ne bi u Konjicu, Jablanici ili Prijedoru?
Ne može se ‘bošnjačko’ i ‘hrvatsko’ pitanje lomiti preko leđa dva grada. Ne može se briga o nacionalnom pitanju svesti na ‘zaštitu’ nešto više od 46.000 mostarskih Bošnjaka i 15.000 travničkih Hrvata. Šta je sa svim onim Bošnjacima i Hrvatima koji u svojim opštinama čine 2-3% stanovništva? Šta je sa ona četiri Hrvata u Trnovu ili tri Bošnjaka u Grudama? Ko će brinuti o njihovim pravima? Ko se bori za njihove ‘nacionalne interese’? Niko! Oni su očigledno statistička greška, škart, o kojem ne treba voditi brigu. O ‘federalnim’ Srbima i ‘ostalima’ ne treba ni govoriti…
Nema rješenja za Mostar sve dok ne bude rješenja i za sve ostale gradove u BiH. Dok Bošnjak, Hrvat, Srbin ili bilo ko od nas ‘ostalih’ ne bude imao ista prava u gradu u kojem njegova nacionalna grupa čini 99% ili 0,1%…
Ukoliko ovi ‘torovski’ političari zaista žele brinuti o svojim narodima neka najprije riješe ‘nacionalni’ problem onih koje su otpisali, onih koji su greškom ostali u svojim kućama dok su ‘njihovi’ lideri etnički raseljavali i naseljavali teritorije…