Odajem se tako kad mi se ne spava. Još malo će svanuće. Zapletena u pruće samotnih minuta…dvjesta, tristo, petsto puta pokušavam da ,,žmirim,, al’ san bira neke pospanije oči, i pušta me da zavirim u sjećanja i dijaloge koje sam uredno slagala u pretince duše, znajući kako će mi uvijek po nešto iz njih trebati baš za ovakve noći. Pomislih kako bi mi sad dobro došao onaj stari zidni sat, da me zvukom klatna omađija al’ spavanje je magija samo za odabranu klijentelu. Mene su i onako zanavijek začarali patuljici kad su ono došli u potragu za Gorskim Kristalima.
…
,,Znaš li da je Galilejeva ideja da ovo njihajuće klatno pokrene satni mehanizam,,
Odgovara mi ,,ne znam čija je ideja, ali ja imam ideju da ga nekako pokvarim,,
,,Zašto bona,,
,,Zvoni k'o u crkvi,, Rečeno, urađeno…,,Ključić sam bacila, a Galilej nek’ se klati koliko hoće,,
…
Šesnaest godina starija sestra moje majke bila je ekspert za izmišljene priče i bajke. Zvala se Dunja i isto tako je mirisala. Čuvala me je kad sam bila mala, čuvala me je kad sam odrasla…mislima, srcem, i životom. Prije nego što je zauvijek ostala u jednom snu, uspjela je da me nauči kako je lijepo buditi se pored onih koje voliš i šta to Ljubav znači.
,,Šta je ljubav,, pitam je..
,,Ovo odmotano klupko sa kojim se igra mače koje se mimo svih mojih nazora uselilo u ovu kuću s tvojim dolaskom,,
,,Šta još,, ,,Ovaj šal što ti pletem, grliće te umjesto mene kad odeš u Sarajevo,,
I mirisala je ta pređa po dunjama i grijala moje biće iznutra. Razdvajala taman toliko da nas opet sastavi u novoj zimi kako bi mi ispričala još jednu legendu i bajku.
,,Koji cvijet je ljubav,, ,,Runolist,, … ,,Gdje raste,, …,,Na Sinjajevini,,
…
,,U prastara vremena zbila se ova priča. Mladić jedan ode u planinu da skupi ljekovite trave za svoju dragu. Hodajući po planinskim obroncima naiđe na Čarobnjaka koji bijaše ljut što ovaj kida rijetko bilje i začara ga vječnim snom pod lednim kamenom. Djevojka ga je čekala, a kad prođe više dana krenu u potragu za njim. Drhtala je od zime i straha ali nije posustajala. Nađe ga u smiraj dana santom leda pokrivenog. Plakala je dugo, padala je noć a njeni jecaji nisu prestajali. Podizala je glavu moleći zvijezde iznad visoke planine da ga ožive, dok su joj se suze slivale niz lice. Kada je svanuo dan njena kosa bješe pobijeljela a trepavice joj pokri inje. Sažali se vjetar, te fijukom dozva Duhove Visoke planine. Kad vidješe njeno očajanje pozvaše Majušna Moćna Šumska Bića da joj donesu zvijezdu s'neba, jer, možda bi ga ona oživjela. To su bile Vile. Njima nebi teško, lako odletješe do neba, i još lakše vratiše se sa zvijezdom u rukama, ali zvijezda nije mogla nikog oživjeti, mogla je samo na neobičan način njenu želju ispuniti. Dotaknu je blago po injem prošaranoj kosi, i u Bijeli Cvijet je pretvori u sred lednog kamena i snježne besmrtnosti. Osta tako na Visokoj planini Nježni Runolist kao simbol rijetkosti i vjerne ljubavi,,
…
Zatvaram pretinac da ne iskaču sjećanja. Februar je mjesec ljubavi. Znam to najbolje, u njemu me ostavila najveća ljubav koju je ikad vidio ovaj svijet. U februaru više nemam kome ni da odem ni da se vratim. Pokrivam se onom istom pređom što je Ljubav utkala u moje gene kad god osjetim stud.
Ako vas neko i ostavi nemojte tugovati…To što ostane poslije zove se Runolist Ljubavi i za vas raste na nekoj visokoj planini po jedan, u obliku zvijezde bijeli cvijet. Od te ljubavi što je bila poraslo je vaše srce do najvećih visina…
Samo jedno nikad nemojte…
Jer nije fer…
Ljubav dati pa se onda od nje otuđiti…