15. je mart, nedjelja. Vratila sam se iz rodnog zavičaja, još uvijek pod utiskom prirode, dragih mi ljudi i druženja. Ovaj blog sam počela a i završiću pod uticajem tog pozitivnog utiska.
Ne bih da udaram više na vlast. Dosta je. Dala sam svoje mišljenje, te bih da svoju „KONKURS – BUKA PRIČU“ završim veselo, zaokružim tridesetim blogom, nešto poput „šlaga na torti“.
Pisaću o društvu, našem društvu. Počinjem.
Divim se našim ljudima koji uprkos svemu uspijevaju da istraju. SVEMU – mislim na sve nedaće koje ih okružuju. Bilo da su to prirodne (recimo poplave) ili vještačke-ljudske (misleći na nekarakternost ostatka „ekipe“, vlasti), tu su, pokazuju želju za istrajnošću, grčevito se bore.
Zadovoljni su oni sa malo. Gotovo da im je jedina želja da obezbijede pristojan život sebi i svojoj porodici, da priušte golu egzistenciju. Drugo i ne mogu. Ne živimo u Švici!
Gledajući, onako sveukupno, razumiju jedni druge, isti su, „isti im je gra’ pao”. Ne kažem, dakle, da su svi takvi. Ima i onih kojima je život sjajan, ne razumiju većinu naše društvene zajednice. Ne kaže se džaba “Sit gladnog ne razumije”. Ponekad mi bude smiješno, kada na TV gledam i slušam neku anketu na temu “STANDARD U DRŽAVI” na primjer, pa se nađe pokoji/a takav/takva koji kažu da je sve sjajno, ma bajka od života.
Još jedan od razloga zbog kojih većinskoj ekipi dajem bod za pobjedu i odajem počast.
Treba imati dobre živce i istrajati u borbi sa svim’ tim. Toliko toga, na jednom mjestu, malom mjestu. BiH se jedva i raspoznaje na karti svijeta.
Šarenolikost po pitanju ljudi, njihovih karaktera. Međutim, oni pravi, altruistični i istrajni se poznaju. Naravno, to važi za onoga koji želi da ih primijeti jer je i sam takav.
Ono što je slaba tačka, OKIDAČ ovome našem narodu jeste veselje, dernek! Taj bi vam digao kredit (što se i radi) da opremi neki važan događaj veselog karaktera. Neka se samo veseli i pije! To nam je u krvi. Drže do toga čak i onda kada ne treba. Kada to ne treba? Onda kada drugi to zloupotrebljavaju. Sjetih se opet, izbora i izborne kampanje, muzike, hrane i pića pod šatorima.
Brojne “utakmice” su se odigrale na našem terenu. Govorim metaforički, iskazujući želju bosanskohercegovačkog naroda za pobjedom i istrajnošću, gdje su na strani protivniče ekipe već pomenute prirodne odnosno ljudske nedaće. Suca utakmice predstavljamo svi mi ponaosob. Svakome od nas će nešto u našem društvu zapasti za oko. Nekoga će privući nečiji altruizam pa će i sam postati takav, neko će negirati nečije radnje, negativne, te ih neće raditi.
Bitno je da je naše društvo istrajno, da ima kontinuitet, poseban duh!
Nigdje k'o u Bosni!
*za konkurs