pričamo u kući neki dan o posljedicama ruganja. sve što se nekom narugaš – samo će ti se pojasniti. rugaš se brkatoj ženi, i tebi će izaći brkovi. kažeš “stvarno ne razumijem kako neki ljudi to i to” i onda ti se stvari naštimaju baš tako da ti tu misteriju razjasne na ličnom primjeru. zato nije dovoljno reći djetetu “ne valja se rugati”, već mu treba smrtno ozbiljan izdati obavještenje da će ga sve, ali sve, čemu se naruga snaći, i da je zbog toga najpametnije imati razumijevanja unaprijed. nikog ne osuđivati. nikad čovjek ne može imati dovoljno široku perspektivu i dovoljno obuhvatno znanje da sa pravom osuđuje i presuđuje, valjda otud ona da samo Bog može da sudi, svevideći, sveznajući, dok mi – mi smo najbolji kad se suzdržavamo što poganih misli, što poganih riječi i djela.
ovi malo pametniji, malo plemenitiji, malo obrazovaniji u odnosu na ove malo gluplje, malo sirovije i malo bezobraznije često zauzimaju vrlo ružan stav. uzmimo za primjer zaštitu životinja. u mom kvartu u sarajevu nekoliko djevojaka već godinama revnosno brine o lutalicama. hrane ih, njeguju, udomljavaju, i tako dalje, međutim, zbog toga neprekidno ratuju sa komšijama koje smatraju da lutalice treba istrijebiti. komšije ih psuju, a one njih kunu i proklinju, a to što ih kunu i proklinju ni ti njihovi psi s maslom ne bi mogli da pojedu. naravno, u glavama cukozaštitnica, svaka kletva je na mjestu, jer “ko normalan može biti protiv nevinih četvoronožnih stvorenja koja nikom ne misle zlo”.
nije to baš tako jednostavno.
te moje cukozaštitnice su, po mom skromnom mišljenju, djevojke koje imaju stanovitih problema sa intimnim odnosima u najužem okruženju u smislu porodice i partnera. ljubav prema psima umnogome pomaže da se izbalansiraju emotivne potrebe i potražnje, a količina i intenzitet bijesa kao reakcije na svakog ko tu simbiozu napada su direktno proporcionalni bespomoćnosti da suštinski promijene kvalitet života, što svog što psećeg.
volim i ja životinje i prirodu. zato sam sarajevski asfalt zamijenila za semberski salaš, a šniclu pasuljem. nijedna od tih mojih bivših komšinica nije prestala jesti životinje. potreba da se životinje zaštite je žestoka, ali vrlo ograničena na određene aspekte postojanja, i baš zbog toga je upitno koliko je ta potreba za pružanjem zaštite u službi životinja, a koliko u službi nekih drugih psiholoških potrebe koje u suštini nemaju nikakve veze sa dobrostanjem i pravima životinja kao takvih.
ili sažetije rečeno – poslije protesta za zaštitu pasa lutalica idemo na ćevape.
može i neki drugi primjer, kao recimo – paušalno nazivanje političara lopovima. to je toliko izlizano i toliko ne znači ništa, da svako ko poželi reći “političari su lopovi” može slobodno i da odustane od toga i poštedi nas. prvo, zna li se uopšte šta znači riječ političar. u suštini, svi smo mi političari, svi mi imamo svoju politiku i zastupamo svoje interese. isto tako, veliki broj nas voli da ukrade čim mu se ukaže prilika, mada te svoje krađe nikako ne bismo nazvali krađama već stvarima na koje imamo pravo iz ovih ili onih razloga od kojih su brojni vjerovatno samo nama prihvatljivi. mi krećemo od pretpostavke da svi kradu zato što bismo na tim pozicijama i sami krali, ili mislimo da bi ljudi koje poznajemo krali, u svakom slučaju, u strahu su velike oči, pa je u stvarnosti broj lopova, baraba i probisvjeta u pravilu uvijek manji od broja koji mi njegujemo u svojim paranočinim predstavama. evo, Markiza je političarka – je li ona lopov? ne, ona je draga, fina cura, tačno se vidi da nije…dobro, eto, svi političari, osim Markize, su lopovi, i sad opalimo po kletvama!
(kažem “opalimo po kletvama” iako bi sad stilski bolje pasovalo par kletvi kakve se obično upućuju na adrese tog apstraktnog političkog kora koji nam je kriv za sve, ali kako se plašim proklinjanja čak i kao stilske figure, posežem za alternativnim rješenjima)
cukomrsci, političari, mučitelji, ubice, homoseksualci, transseksualci, teroristi, virusi, bakterije, zemljotresi, carbon footprinti – nikog ne treba kleti i osuđivati jer od toga nema ama baš nikakve vajde, naprotiv. u ovoj stvarnosti, to su sve prirodne pojave. nema u prirodi neprirodne pojave. prirodno je i da insan iščaprka naftu i iz nafte plastiku i naprlja planetu njome. sama priroda je kriva što nas nije istrijebila ili na drugi način spriječila da se tehnološki dokopamo plastike i inih zala. prirodno je da seljak životinje posmatra isključivo kao korisne ili štetne. pas ako nije čuvar i mačka ako nije lovica ne vrijede pišljiva boba. u gradu, pas je drugar, pas je šetnja, mačka je terapija, nije pas pas, ni mačka mačka, već su male fabrike naših plezira. mučitelji su mučeni. možda ih je neko tovio i dresirao pod plaštom ljubavi kao što mnogi vlasnici ljubimaca tove i dresiraju životinje, možda ih je neko zlostavljao i remetio, u svakom slučaju, mučitelj je često nulti pacijent, i prije svih zala koje počini prvi on zaslužuje razumijevanje i empatiju, ili barem neku naučnu objektivnost zasnovanu na želji da se sa intelektualne i duhovne distance prouči fenomen koji bi, da nije provizornih kulturoloških i moralnih normi, bio emocionalno neutralan i samim tim jednak pojavama poput fotosinteze ili elektromagnetizma.
sjedim kod prijatelja u stanu koji je tek iznajmio, i odjednom se gasi svjetlo. čujem njega u mraku kako zabrinuto, blago panično govori – ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro…
palim upaljač i pitam – gdje stoje osigurači?
ko voli da osuđuje, proklinje, naziva pogrdnim imenima više nego da upoznaje i razumijeva, neka ne brine, još uvijek je u takvoj većini da se smatra savršeno normalnim.