Barcelona je u nedjelju vidjela svoju posljednju koridu. Taj paganski običaj žrtvovanja bika već odavno je nasuprot želji za nezavisnošću Pokrajine od Španije izgubio svoj značaj. Torerosi, nacionalni heroji oprostili su se od arene Monumental i dugo će sa žalom trošiti honorar od prodatih 20 hiljada ulaznica. Katalonci su se još prošlog ljeta zvanično odrekli nacionalnog simbola i prihvatili da zaborave na koridu počevši od prvog dana 2012. godine.
Bez koride, bez komande u Madridu
Možda je nezavisnost Kosova bila provokacija za zvanični Madrid, kad je prošle godine odbio da prizna ovu zemlju, jer bi tim činom pokazao da može smekšat srce i otvorit put ka autonomiji Katalonije, koja to dugo želi. Za takvo nešto spremna je prihvatiti kako je korida tipična Madridska tradicija. Nakon Kanarskih ostrva takozvano sportsko nametanje čovjeka zavijenog u crveno i razjarenog bika pred publikom postaje zauvijek prošlost ovoj španskoj pokrajini. Ukoliko izbori zakazani za novembar ove godine ne promijene sudbinu kako je postmodernisti nazivaju komunističke tradicije u Španiji, fieste će u Barceloni i drugim katalonskim gradovima ostati bez jednog od njihovih glavnih obilježja. No, ako je i to dio cijene za autonomiju, priznanje jezika i drugačije kulture, nego li je to ona u glavnom gradu Madridu, onda će politika Katalonske prijestolnice pobijediti i vlastitu tradiciju.
Ne u Francusku, nego u susjednu Navarru
Sliku stanovnika Barcelone dok stoje u redu za karte pred arenom, koju su u nedjelju prikazali mediji u Evropi pratio je komentar jedne tužne Španjolke koja kaže kako će od naredne godine morati ići u Francusku da gleda nešto što je njihovo špansko. Gospođa ili ignoriše ili ne zna da joj je susjedna pokrajina Navarra i njen glavni grad Pamplona upravo najčuvenija po koridama koje tokom fiesti u julu u ovaj grad dovode turiste iz cijeloga svijeta. Gospođa je malo pobrkala. Ni nije ni čudo kada joj je njena borba dala da bude u centru svoga svijeta. Svijeta u kojemu nemaš potrebu vidjeti dalje od svoga nosa, a misliti da je jedina ispravna istina samo ona koju ti putem medija plasira tvoj državni vrh. Da to tako treba ja bih ovdje mislila da živim u zemlji poput Švicarske, jer zemlja ima kantone, da je multietnička zato što neki Bosanci i Hercegovci sebe zovu Hrvatima i Srbima i kad bih vjerovala da će u zemlji sve da cvjeta, jer nam je MMF pozajmio neke ogromne pare, koje morebit niko neće ukrast! Ccc. Namjerno spominjem pare, jer smo ove godine bili svjedoci nekoliko velikih protesta u glavnom španskom gradu, gdje su ljudi na ulicama tražili izlaz iz ekonomske krize – naravno istovremeno dok u marketima širom svoje zemlje kupuju po istovjetnim cijenama kao kod nas, a plaćaju platama po pet puta većim od prosječne naše. Ko je ovdje lud? Oni nisu, to je jasno.
Bez koride fieste suobične vašarske pijanke
Ukoliko Barcelona ne izvaga drugačije, njeni će građani naredne godine, ni slučajno u Madrid, ali zasigurno u Zaragozu, Pamplonu ili Tudelu ići da ponovo vide svoje omiljene torerose u krvavim arenama. Jer šta je nacionalna fiesta bez trke pred krdom i nadmudrivanja hajvana grdosije do iznemoglosti i smrti. Na to je ponosna Katalonijina susjeda Navarra. S ljubavlju vijekovima čuvana tradicija tokom sezone ide od grada do grada, od malog do velikog sela, ali u osnovi ništa ne mijenja. Počinje jutrom ranim kad limena muzika budi inače ne baš vične po uranku. Svako mjesto za svoje stanovnike ima tačno utvrđen plan: ujutru ulična trka pred bikom i zabava u areni, onda vrijeme za roštilj, okupljanje na trgu, odlazak u crkvu i molitvu, pa predstava za djecu, pa za odrasle i mlade, onda ples i naravno vrijeme koride. Neki, kao što je to slučaj u Tudeli, organizuju i lokalni vašar, sve sa ringišpilima, te vatromet na obali rijeke Ebro u ponoć. I tako sedam dana zaredom. Da nema bikova i koride, nacionalne fieste bile bi obične vašarske pijanke, jer ne bi imalo da se vidi išta što nije viđeno na nekom drugom višednevnom vašaru. Korida čuva tradiciju španskog nacionalizma. Jednako kao i njihovi djedovi i roditelji i mladi Španci aktivno učestvuju u uličnim trkama pred bikovima, odmjeravju snage sa ne baš najreprezentativnijim primjercima španskog stočnog fonda – više se onim bezopasnima i ne kane se degustacije najboljih vina koja služe posebno za praznike. Predrasudu da je velika ekonomska kriza uveliko ušla među Špance, razbija upravo slika sedmodnevnih fiesti na kojima se hrana u izobilju baca. Običaj gađanja jajima, posipanja brašnom i poljevanja sangrijom nije izostao ni ove godine u Navarri, istovremeno dok su u Madridu mlada raja protestvovala jer navodno nemaju posla i zarađuju slabo.
Vidokrug okićen vjetrenjačama i veselje uz fieste
Kriza koja potresa Španiju nema utemeljenje u činjenicu da ljubomorni konkurenti pronalaze mane krastavcima. Nema ni u ilegalno izgrađenim zgradama za koje su napustili građevinski radnici. Nema ni u sporadičnim protestima određene generacije u Madridu. Za one koji gledaju izvana, njena unutrašnjost djeluje savršeno skladno. Nepregledna polja zasijana kukuruzom i drugim žitaricama, plastenici, masline i sve što se zamislit može. Gdje nije niklo, usadili su solarne ploče i skupljaju energiju sunca. A vidokrug, dokle oko seže krase u svoj svojoj eleganciji moćne vjetrenjače. Nema hidroelektrane, nema Bošnjaka, Hrvata i Srba. Ima doduše Portugalaca, Marokanaca i drugih izbjeglica koje Španci ne vole, ali koridu vole svi. I pijanke i roštilj, tortilju i ples na gradskim trgovima i naročito sniženja tokom fiesti. Kad u Kataloniji nestane koride, njeni stanovnici neće zaboravit pagansku kulturu svojih predaka. Za leđima im u Navarri cvjeta nacionalni ponos kroz fieste, sve uz mahmurluk i koride, ko da ih ni za krizu nije briga.
Azra Mešić