Koliko god sam se suzdržavao da vas poštedim od mog smaranja, a sebe od blamiranja, nisam to uspeo. Nisam uspeo iz razloga što je blamiranje mala cena ako moraš da se braniš od optužbi da si idiot koji jedino čita rok trajanja na mleku i mlečnim prerađevinama. Ko me je optužio? Mene konkretno niko, ali je optužio sve nas naš uvaženi povremeni sugrađanin Kusturica onog trenutka kada je odobrio naručeni tekst o zaveri kakve nisu postojale ni u vreme Gavrila. Istog onog Gavrila koji sa mozaika gleda na zgradu u kojoj se nalazi „Iskra“. Gleda postiđeno i kao da bi najradije sa svim svojim saborcima šmugnuo u onu maglu koja ih okružuje od bruke i sramote jer je možda motivisao pisce naučno- fantastičnog teksta. Verovatno će mnogi, sa punim pravom, reći: „Ma ko si ti seljačiću da ti pišeš nešto o Kusturici“. Niko i ništa, ali u trentku kada je Kusturici izletela iskra koja je mogla buknuti i izazvati požar, tog trenutka smo mi mali dobili pravo na reč. Kroz istoriju su vladari kupovali umetnike da rade za njih. Kupiše i velikog Mikelanđela, samo što Mikelanđelo nije oslikavao Sikstinsku kapelu teorijama zavere na čemu bi mu pozavideli scenaristi „Dosijea X“ uz to vređajući inteligenciju običnog naroda. Nije zabrazdio ni u kič i neukus, pa da je Sikstinska kapela sijala i bila oslikana kao kockarnica iz Las Vegasa u sred Vatikana. Samim tim što našeg povremenog sugrađanina poredim sa Mikelanđelom pokušavam da kažem koliko ga poštujem. Nemoj na poštovanje odgovarati vređanjem, jednostavno nije lepo. Dali smo ti novac da sagradiš svoj grad u našem gradu. Ja sam ti dao novac i ostali građani ove uklete i krvave zemlje. Nije ti ga dao ni Milorad ni SNSD. Nije mi žao tog novca. Na kraju krajeva da si od njega sagradio samo onaj bioskop meni bi bilo dosta, ali nemoj nam uzimati dostojanstvo i smatrati nas ovcama. Mi, Višegrađani, svakoga lepo primimo i svima je lepše u Višegradu nego nama. Ništa ne tražimo zauzvrat osim da nas ostavite na miru i da nas ne dirate iz naših uljuljkanih života. Ništa ne tražimo zauzvrat osim da nas ne pravite idiotima i magarcima zbog toga što smo takvi kakvi jesmo. Mislim da ne tražimo puno. U vremenima kada si se zvao Emir, družio si se i svirao sa Partibrejkersima. Često gledam koncert gde sa Džoni Depom i Partibrejkersima svirate pesmu „Stoj Džoni“. Družio si se sa Neletom i ostalim produhovljenim likovima. Kako promeni ime u Nemanja sve prave vrednosti ti pređoše u nemanje, a materijalne u „Znanje i imanje“. Sa Džima Džarmuša spade na Milorada Dodika. Ne znam da li ti sa tim imenom dođe i strah od promaje, ali vidim da su se teorije zavera uspešno „primile“. Užasno sam se prepao da je za sve to krivo srpsko ime, pošto se u zadnje vreme, mi Srbi, ne možemo pohvaliti skoro ni sa čim. Nikada nisam imao novca da znam da li je on toliko sladak da zbog njega vredi uraditi baš sve. Užasno ti zavidim na onoj Paul Reed Smith gitari koju imaš, i mora da je lepo imati toliko novca da možeš sebi da priuštiš šta ti duša poželi, ali je još lepše kada ne postoje te pare koje te mogu naterati da se staviš u službu i zaštitu vladajuće manjine umesto da braniš narod kojem je potrebna sva moguća zaštita. Narod koji nije sposoban sam da razmišlja i narod koji bi opet sutra rado skočio jedan drugom za vratove čisto radi „drugog poluvremena“. Nema tog Paul Reed Smith-a koji je toliko vredan da bih zbog njega huškao ljude na ljude u zaštiti neljudi.
„Naše će sjene hodati po Banjaluci, lutati po zgradi Vlade i vući “gospodu” za rukave
ne bi li nam udelili koricu „belog“ hleba“.