Ona ostaje budna do kasno u noć. Čak i kada je umor savlada do tačke preiscrpljenosti i kada iznenada zaspe, često se probudi u toku noći. Probudi je pritisak u grudima zbog nekog sna, nakon kojeg zaspe još teže nego kada se uveče spusti u krevet. Kada poslije takvih epizoda ponovo utone u san, budi se preteška, olovna. Kao da odveć nema taj gvozdeni teret koji nosi tokom cijelog dana kroz sve staze koje treba preći.
Krevet je i dalje tužno prazan sa jedne strane, ali ona svake večeri liježe prvo na tu stranu. Ostaje na njoj neko vrijeme, čitajući knjigu i to samo ako uspije da bude dovoljno skoncentrisana, listajući neke tekstove po telefonu ili samo ležeći. Kao da joj ta prigušena lampa pored uzglavlja daje neku vrstu sigurnosti. Možda je tako sigurna da je neće progutati mrak. Da je neće progutati ta njena gvozdena tuga. Mislila je da su jutra najteža, ti počeci svakog dana. Kada iznova i iznova treba da se suoči sa ogledalom stvarnosti. Osjeti sve koloplete praznine, a treba da zakorači u dan, da izađe na svjetlo. Ali noć donosi stvarnu ogoljenost. Ma koliko u njoj bilo i neke vrste utjehe jer je još jedan dan savladan.
Ponekad, ona je toliko premorena da čak vrlo brzo nakon što se spusti na krevet uspije i zaspati. Svaki put, pogleda u nasmijanu sliku smještenu kraj uglavlja, tiho šapne laku noć i cmokić pa se premjesti na "svoju" stranu. Stalno se nekako premješta, a ona je izmještena. Ni snovi više nisu utočišta.
Jedne večeri je legla pogrbljena. A krevet bi trebao biti mjesto za sklupčanost. Pogrbio je jedan strah, teško disanje, povratak onog napada anksioznosti koji je mislila da je savladala. A ništa nije savladivo u nesavladivosti. Sve to, taj budni košmar, pogrbljenost od pomiješanosti straha, tuge, anksioznosti prouzrokovala je jedna sićušna, posve obična rečenica. Na kraju njenog radnog dana, u kojem srećom može da bude i jaka i hrabra i nasmijana, kada je žudila za tušem, čašom bezalkoholne bavarie i ušuškanim kutkom na terasi, do nje je doprlo pitanje – rečenica "hajde sa nama večeras u grad, hoćeš li izaći sa nama". Trudila se da svim silama da se ljubazno zahvali i odbije poziv. A samo ona je znala koliko je tup nož bio vazduhu koji je zaparao njenu utrobu. I kako joj je u tom trenu zalupalo oko srca.
Izlazak. Kako se u sekundi od sićušne, obične i podrazumijevajuće riječi pretvori u nešto tako tegobno što može da donese košmar na javi, bol u grudima, napad panike, neopisivu tugu i nezajažljivu želju za plakanjem. I to taj izlazak, društveni. Šta je tek sa onim drugim, izlaskom iz svoje ljušture, sebe same, izlaskom iz tugovanja iz kojeg se ne izlazi?! U ljušturi je nekako sigurna. Poznato joj je okruženje, kao i ono u kojem radi ili neko treće na kojem pije kafu sa prijateljicom. Ljuštura joj je sačinjena od nekoliko slojeva i ma kako neki bili bolni, ona ih je dosad upoznala i prigrlila. Sve izvan toga je zastrašujuće i nezamislivo. Nije da se predala niti da se ne može nasmijati ili sa nečim nositi. Samo ne može izaći u izlazak.
Izlaza, makar malih i neprimjetnih ima, ali izlasaka… dok god je vidljiva na najogoljeniji i najdublji način samoj sebi, postojaće ti majušni, ali dragocjeni izlazi. Izlasci ne.
Ni po čemu ona nije posebna. Niti po toj nevidljivosti, niti je jedina na svijetu sa takvim bremenom. I neće nikada biti jer njena priroda nikako ne želi da sebi da dodjeljuje neke uloge zbog kojih bi bila ili trebala biti nešto posebno. Ne. Ona je posve obična. Poput vaše komšinice, poznanice, prijateljice… poput onih vidljivih koji se plaše reći „da, boli, nekada krvnički, ali to sam ja“, „imam problem“, „nekada je neizdrživo, ali guram i borim se kako znam i umijem“ do onih koji ćutke kriju sve što ih izjeda, koji ne mogu ili ne žele priznati da problem imaju, šta god da je u pitanju. A svi nosimo neko breme. Njeno je lakše jer je i ono poniklo iz nevjerovatne, čudesne ljubavi. Ljubav je spas, u svemu i svakom obliku.
Ona zna koliko depresevnih, anksioznih, tužnih saboraca ima ne samo na ovom svijetu nego i oko nje. I svi oni rade, nasmiju se, funkcionišu. Neki čak i bez stručne pomoći, što je po njenom mišljenju i otežavajuće i nekako malograđanski. Jer, zaboga, neki "nisu ludi" da traže pomoć. Nije u pitanju stvarna ludost niti se treba plašiti onoga što osjetimo. Ne treba od toga bježati. Kao i kada zub zaboli pa se trkom ode kod zubara ili pod povišenom temperaturom hvata se telefona tražeći termin kod porodičnog ljekara. Misli da tek dušu treba pregledati. Svako. Oni što to odbijaju, braneći se da ludi nisu podržavaju zapadni sistem obaveznih odlazaka kod psihologa zbog stresa na poslu. Kako im onda nije normalno da neko ko ima PTSP, jebeni rak, doživi saobraćajku, moždani ili razvod ne treba da ode dušu pregledati?
Njoj se kroz glavu ponekad vrzma očeva crnohumorna opaska da svaki organ kojeg čovjek ima dva može bez drugog živjeti. A dušu i srce imamo samo jedno. Treba ih paziti i njegovati. Da se dođe do tih makar malih izlaza. Mali su naizgled ali su ravni osvajanju najtežih planinskih vrhova. Vjerujte njoj. Iako će do želje za islaskom teško doći, a možda i neće. I nije to neka tragedija. Najljepše izlaske je imala, sada crpi energiju za sve te naizgled majušne, ali dragocjene izlaze. Misli da će joj to polaziti za rukom dok god je u njoj ljubavi i divnog amaneta. Vjerujte njoj. Iako vam je (ne)vidljiva. Proći će pored vas, čak i nasmijana. Najčešće na biciklu. I pokloniće vam makar zrno ljubavi.