( Napomena: Tekst nije satiričnog karaktera iako će se u dijelovima učiniti takvim. Mrtav je ozbiljan. )
Ovo je Čupo. Pogledajte ga dobro. Dovoljan je jedan, ali temeljan pogled da shvatite o kakvoj je nasilnoj zvijeri ustvari riječ. Vidite u ovom pogledu sijača nasilja i smrti. Helem, nasilnik
Čupo se zadesio gdje ne treba a i ja s njim. A prije da smo oboje bili bas tamo gdje treba i da su nam oboma skinute zadnje roletne s očiju. Čupo je prošao gore ali sad je dobro.
Ja nisam još, ali bit ću.
A što vam pišem o Čupi ? Naime, Čupo je poseban. Bio je vrijedan čak LIČNOG poziva premijera ( čitaj Premijera KS ). Halo ba. Ličnog. Nije mala stvar. Morao je prekinuti svoju jutarnju kaficu i pozvati na red i mir. Čupo je tu grkljao, ja trčala, vikala, puno je tu stresa bilo za premijera. Ipak, nadam se da je na kraju ipak popio kaficu u miru uz scene nasilja svojstvene valjda svojoj nutrini.
Vratimo se na bitno. Pošto je premijer zvao LIČNO jbg to je onda ozbiljna stvar. Preskočio je tolike protokole “uređenog” sistema zbog ovog nasilnika i odvojio vrijeme svoje plate da zaradi tuđu. To je ta žrtva za dobrobit građana.
„ Premijer je premijer“ – kaže čiko iz RAD-a, ponosan na sebe što je izvršio želju premijera.
Jer njegova je zadnja. Valjda. Bar dok je mandata a varljivi su a i prolete začas. Dok se utališ tamo vamo eto ga prođe. Hajruje se al’ nikad dovoljno.
A zadnju ipak daje Onaj što mu hrle petkom na džumu u kadrovske džamije na selfi iz prvog safa. Život treba živjeti ispravno a ambicija bez doprinosa ( društvu ) je bezvrijedna.
Dobro je znati da se premijer boji samo ovakvh zvijeri bilo bi fakat razočaravajuće da se boji ubica, kriminalaca, al’ oni su mu raja. Jbg, s njima je kafa mirna.
Ovo pišem da se osjećate sigurnim pored premijera koji uklanja i najmanju životinjsku prepreku vaše sigurnosti. Nakon pasa Vlada Kantona Sarajevo izdaje nalog o hvatanju maca pa kasnije cvrčaka i zamoraca… ipak se to mora kategorisati po prioritetima i po stepenu nasilja zvijeri.
Kriminal je pak ljudski i ostaje na stand by jer ljudi su ipak superiorna bića. A i puno je još budžeta na relaciji ubijanje-spašavanje pasa da je grehota da propadnu.
Jbg, možda nisam strašljiva k'o premijer i ne radim tuđe poslove al’ bar abdest ne uzimam tuđom krvlju već čistom vodom. A kažu da ćemo i nju imati još kratko jer premijer radi i na tome.
Al’, to je druga tema.
Helem, Čupo i ja u trenutku dešavanja nismo znali da učestvujemo u predstavi za Premijera i da svojom mukom u njemu izazivamo mir za jutarnju kafu. Osjećamo se privilegovanim što smo Čupo svojim krkljanjem, dok ga je 5 muškaraca čupalo sajlama a ja dok mi se srce slamalo do nervnog sloma to činili za premijera.
Nismo znali ali smo i u neznaju dali sve od sebe. Nadamo se da su scene nasilja uzrokovale mir u premijerovom (ne)miru. Ipak smo mi tu u službi političkog mira. Bitno je dobro služiti. E sad kako kome i kako čemu, to nek’ svak’ probere za sebe. Premijer je svoju službu probrao.
Ostaje nepoznato da li ga je premijer vidio iz kafane il’ je morao i proći pored njega. Pošto se premijer nije sam pohvalio, da ja na sebe preuzmem tu čast. Pokažem njegovu žrtvu za građane jer je on uprkos svom ličnom strahu i izloženosti ovako velikoj opasnosti, smogao snage pozvati šintore.
Šalu na stranu, ima premijer toliko briga i problema i nadasve većih potreba za strahom od izabranih okruženja da mu je Čupo najmanji problem, ali, on se zahmetio čak omesti svoj mir i prijaviti nasilnog Čupu. Takva se požrtvovanost za dobrobit građana treba nagraditi .
Tako empatičan i istančan osjećaj za sigurnost građana zaslužuje javno priznanje. A premijer ionako voli javnu pažnju jer od nje jedino ima dojam da je živ.
Čupo je dobio batine, ja kesu nakih tableta za smirenje. Čupo iz šintoraja, vratio se svom nasilnom životu, u nasilnom domu gdje će biti voljen a ja se vratila svom nasilnom životu u kojem tretiranje prema svakom živom biću pojedinačno vidim kao Božiju opomenu. Jbg, tako mi nasilnici svaki dan.
Premijer radi težak posao. Naporan, malo plaćen. Mora puno lagati, svaki dan potpisivati talove, računati svoju dobit, mora glumatati maskotu sreće na svim poljima svog shity života i prirodno je da mu treba mir.
Samo što i poimanje mira uskladi sa svojim bjesnilom. U svemu što diše vidi sebe.
Scene milovanja i ljubavi ( prema svemu živućem ) djeluju uznemirujuće na pragmatične političare.
Ima premijer potrebe dići ruku na mnogo štošta oko sebe al’ jbg, tu se ruka mije a lakše je dići ruku na Čupu.
Ima premijer puno više mjesta na kojima može iskaljivati frustracije i pokazivati političku (ne)moć ali je odabrao Čupu i to je privilegija.
Da je Premijer poput mene i mojih prijatelja pomilovao Čupu možda bi osjetio šok istinske emocije pa bi sam sebe iznenadio uživanjem u istoj, njemu, pragmatičnom mrtvacu, toliko nepoznatoj.
Kako starim shvatam da ako nemaš nekog pored sebe ko će ti reći da si ljudski i moralno pao ti i nemaš nikakvu šasnu da živiš kao ljudsko biće vrijedno življenja. To Čupo i ja znamo. Nas svaki dan neko ili nešto na to opomene.
Čupo je hiruški precizna personifikacija položaja građana u KS u odnosu na politiku. Ko misli da nije Čupo, u velikoj je zabludi. O našoj sudbini se igra tek jednim pozivom.
Čupo i ja ćemo se boriti i za druge i ljude i životinje jer nekako za razliku od premijera vjerujemo u prava svih živih ljudi i životinja onako kako je Poslanik ostavio a ne bojimo se lidera i ama baš ništa nam ne znače talovi jer se bojimo samo Jednog.
Čupo i ja mislimo da ništa Njegovom rukom nije stvoreno bez svrhe i to je ta razlika stvaranja Stvoritelja i stvaranja političkih lidera. Jedni imaju dignitet, drugi nemaju.
Možda bi u nekom paralelnom svijetu, Premijer kao ja vidio sunčan dan, nasmijao se i pomilovao Čupu, u njemu vidio lijep početak dana a u ljudima poput mene prijatelja, Al’ jbg, nije ovo taj paralelni svijet.
Psi lutalice su tako veliki izvor novca da ih neće sve ukloniti još 10 godina jer kako bi drugačije imali predmet za budžete.
Zaboli potpisnike protokola za sigurnost građana jer usput liječe svoje frustracije, neki čak učestvuju i u nasilju i tako treniraju svoje mračne umove a svi zajedno broje novac.
Naša unutrašnjost i privatnost se reflektuju svaki dan u našem ophođenju prema drugima i nemam nikakav problem s tim dok nečije frustracije ne zahtijevaju krv. Bilo čiju.
Toliko su ljudi zaokupljeni odsutstvom svojih prava da nemaju vremena da se zahmete pravima životinja.
To je cilj a i sredstvo. U tome je caka politike. Totalno vas zaokupiti neimaštinom i bespravljem da se bavite pukim ličnim preživljavanjem u mikro svijetu. Ali to nije opravdanje tek društvena pojava.
Pohlepa je užasna stvar ali treba se podsjetiti da niko još nikad na tuđoj muci nije hajrov'o, pa ni na psećoj. Pohlepa je najjača motivacija ljudi u BiH. Jača od svega. I u metastazi je . Nek sam ja hajrovo / la a ostalo je nebitno. Jedini motiv disanja i življenja ljudi ma čak i vjere. I to je kao taj ultimativni superiorni status čovjeka i najviši stupanj ljudske evolucije ? Wow!
Čupo je s druge strane, parametar političke nemoći.
Kad čovjek pobjesni, sve oko njega izgleda mu kao on. Bijesno. Tako manje vidi svoje bjesnilo.
Ovakav manifest političke moći je sramotan a koliko tek devijantan.
Ovakav čin političke moći nije ekspresija siledžije već slabića.
Ovakav čin tek je personifikacija nutrine pojedinca koji u i na sebi više nema šta degradirati.
Ovaj čin je sinonim nesposobnosti i ličnih frustracija sa manifestom nasilja.
Svi naši strahovi su odraz naše nutrine. Čega se bojimo to odražava naš karakter ili odsutstvo istog. A nad čim se silimo direktno govori o nama jer sama upotreba sile je izlazak iz okvira ljudskog.
Vi koji u prizoru životinja ne osjećate blagost i smiraj, imate problem.
Vi koji djecu odgajate u smjeru edukativnih osvrta o životinjama isključivo kao hrani ili zvijerima i predmetima za mučenje, odgajate buduće nasilnike.
Za vas koji djecu upoređujete s psima i važete im prava nemam mnogo za reći. Vi ste posebna kategorija patologije a mnogo toga o sebi sami govorite.
Nije premijer sam, ima vojsku vas oko sebe. Vas koji žmirite i šutite na apsolutno sve poremećeno u društvu jer čuvate pos'o koji vam je dao neki stranački uhljup il’ mislite da ste jedini na planeti.Svi ste vi posebna priča i posebna kategorija. I najzaslužniji ste za propast društva. Na temeljima vas se i prosipa ovakva sila. Vi ste svi lutalice sistema i ovo nasilje se kroz institucije nerada u svim sferama reflektuje na vašu a i našu stvarnost rukom onih koji svoju impotenciju liječe silom nad slabijim.
Zločinci se između sebe najbolje razumiju – imaju iste patogene umove, iste patogene namjere, interese i potpuno su sterilni od morala. Između takvih protokoli o saradnji se potpisuju k'o halva.
Čupo je spašen a možda i Premijera neko spasi iz njegovog ši(N)teraja. Predugo tamo obitava.
Čudna je ljubav stvar. Moraš je imati u sebi da bi je dao, dijelio. Šteta za svakog čovjeka koji nema ljubavi u sebi i koji nije voljen. Takvima je nasilje jedini izražaj.
Premijer je školski primjer štete nanesene sebi poltronstvom. Školski primjer manifesta integracije u politički sistem i političku svijest. Mrak je to najcrnji, totalno pomračenje uma.
Kad se za sebe počnete boriti k'o psi i zaboravite u procesu da ste ipak ljudi, psi vam postanu žućna konkurencija.
Ne trebate voljeti životinje ma kako time bili uskraćeni ali ne smijete ih mučiti. Ni kao građani ni kao političari ni vjernici ni ovi ili oni. Ne smijete. To je protivno prirodi. Nasiljem nad slabijim izlazite iz okvira ljudskog.
Bez zeze, ovo nije civiliziran i intelektualan pristup rješavanju problema. Ako mislite da jeste, javite mi se da vam dam kontakt neuropsihijatra.
Al’ sve je ovo dobro. Bar imamo demonstraciju a Bogami i definiciju (ne)moći strašljivog premijera.
Bar sad znamo što se prava nasilja u gradu ne rješavaju jer premijer očito ima devijantan kriterij nasilnog i nasilja.
Sindrom „ znaš li ti ko sam ja“ , bit će jednog dana proglašen ozbiljnim psihosomatskim oboljenjem.. do tada, dragi građani, pazite kako šetate pored Hotela Europa, nemojte biti puno veseli, nemojte uživati u životu, u suncu i širiti nur, sve su to scene koje mogu uznemiriti nemir premijera. A nikad ne znate hoćete li biti privilegovani da baš zbog vas podigne svoj skupi telefon i pozove nekog od svojih (ne)prijatelja.
Apelujem na građane da svim silama kao Čupo i ja činite sve što možete da uzrokujete mir premijera.
Šalu na stranu, čovjek je realno izmučen na svim poljima i pored maske pragmatičnog mrtvaca to se vidi.
Imajte uvijek razumijevanja za ljude koji su privatno i poslovno izmučeni jer njihova iskušenja su teška.
Ali, nemojte im biti dušman baš toliko da im se još smijete u lice i radujete se njihovoj muci i odobravate njihovo bjesnilo. Bar ih sažaljivo pogledajte, pokušajte pokazati da mogu bolje i pomolite se Bogu za njih. Možda bas vašom dovom dožive pravi, ne politički mir. Amin.
Premijer je već predugo u svom životnom Ši(N)teraju i poslovno a tek privatno i jači bi pobjesnili al’ Čupo fakat s tim nema ništa. A ni ja, ni ostali građani. Nek’ svak svoje fetiše i nasilja u četiri zida zatvara. Kad dođe do faze želje za liječenjem, zna se koga tražiti.
Čupo i ja bismo voljeli da možemo riješiti sve premijerove probleme ima ih mnogo i to se vidi a i tako je malo plaćen usput tako malo nagrađen na svim poljima.
Ipak, čupo i ja želimo da premijer spozna i neki ljepši svijet od onog koji ga privatno i poslovno okružuje. Da ne mora biti bijesan da prežvi dan u svijetu koji je odabrao, da može da se vrati svojoj suštini a ne naučenom ponašanju preživljavaja u zmijskom gnijezdu. Čupo i ja se nadamo da će premijer nekad osjetiti iskren stisak ruke ili šape bez interesa koji će ga izvesti na svjetlost i pokazati svijet ljubavi i lijepog. Jer niko ne zaslužuje život u tolikoj tami, pa čak ni uplašeni premijer. Iskreno, Čupo i ja