Noć mi uvijek donosi melankoliju, puno pitanja na koja nikad ne dobivam odgovore, vjerovatno nikada i neću, i pomaknuto stanje svijesti. Ja volim. Ja idealiziram potpuno koga volim. Ne smjedoh dopustiti da nas java dotakne. A dotakla je, mene. Nikako ne mogu procijeniti vidim li - prepoznajem li znakove, ili su to samo obmane , sjenke na putu. Bole me ljudi. Nas Weltschmerzom obuzete ljude bole ljudi. Boli me svemir, boli me svaka noć. Toliko duša misli toliko misli, a život se svede na treptaj, na sjećanje, na pokušaje da se izdigneš iz blata i napraviš nešto posebno. Ti ćeš biti poseban zbog toga što jesi i što živiš samo po svojim principima. Ti si nepokolebljiv, ti si idealist. Ti si čovjek, slabi čovjek koji je jak onoliko koliko sebe uspijeva pobijediti, svoje slabosti, dan za danom. Poklekneš li jednom, gotovo je. Treba ti život da se vratiš tamo gdje si bio, a nemaš ga. Treba ti ih deset, i još deset, za svaku grešku. Nisi ni svjestan, dok ne dođe noć koja će ti donijeti sve ono što u danu skrivaš. I onda, psovka. Od mene za tebe, od tebe životu. Zar je borba da Ti ostaneš Ti toliko teška? A zbog tvoje greške ja ispaštam. Ti slabi čovječe. Ali srce kuca tu je ....
