Dok se konobar udaljavao, kolega me upita zar nisam naručio produženu sa šlagom. Na moje odmahivanje rukom „nije važno, popiću kratku“ gunđao je kao i obično. Nastavili smo razgovor „o tajnama života i smrti“, ali i dalje sam se pitao zašto ne reagujem na nešto tako obično (možda baš zato i ne reagujem) poput pogrešne narudžbe i da li bi osamnaestogodišnji ja reagovao. Situacija je sasvim banalna, dešava se svakodnevno, bez izuzetka, gotovo svima. Možda iz poštovanja prema konobarima, koji često obavljaju više poslova (nisu mi jednom bili psiholozi) za koje nisu dovoljno plaćeni, možda zato jer su mi mnogi među njima prijatelji, a možda zbog onog „ne zamjeraj se konobaru“, ali bitno je da nisam odreagovao. Međutim, ovo nije priča o konobarima i pogrešnim narudžbama, ovo je klasična priča o klasičnom nereagovanju, koje je postalo svakodnevno u našim životima. Svi oni koji u svakoj situaciji reaguju (polupismeno komentarisanje na društvenim mrežama ne računam) neka, sa punim pravom, ne čitaju dalje. Ako bismo ulazili u dublju analizu NEREAGOVANJA mislim da bi rezultati bili poražavajući.
Koliko je situacija u kojima reagujemo, a koliko onih u kojima se suzdržavamo? Kakvi god nam karakteri bili, više je ovih drugih. Ne samo da ne reagujemo u situacijama kada su u pitanju nepoznati ljudi, nego ne reagujemo kada su u pitanju naši prijatelji i što je poražavajuće, kada smo u pitanju mi sami. Ne reagujemo kada nas prevare za kusur, ne reagujemo kada nam ne stanu na pješačkom, ne reagujemo kada nas nezasluženo obore na ispitu, ne regujemo na govor mržnje, ne reagujemo na nasilje, ne reagujemo čak ni na smrt! Rekli su nam da je to dio odrastanja, da je odsustvo reakcije odlika zrelosti. Povjerovali smo roditeljima, komšijama, profesorima, svim tim silnim autoritetima, povjerovali smo onima koji su nam čitav život govorili „ne zamjeraj se“, „ćuti“, „zašto uvijek moraš TI“, „neka drugi kažu“, onima koji bi svaku pobunu u mladom čovjeku gušili onom „budeš li ganjao pravdu…“. Slagali su nas da je jedino pametno „gledati svoja posla“, da je bunt nešto što se preraste, da su „čegevare” suvišne u ovom svijetu i da preostale primjerke tog soja unaprijed sažaljevamo. Ubijedili su nas da je nemoguće mijenjati svijet, već samo sebe, stoga mnogi nisu ni pokušali i odmah su u startu pristali na kompromis, a kada jednom tako krene teško se zaustavi. Već u tridesetoj čudiš mi se kao izumrloj vrsti, sve što imaš da kažeš je „s vremenom oguglaš“, (ne)svijesno me žališ sa onom „ide to sa godinama, vidjećeš“. Počne sa suzdržavanjem, preraste u nereagovanje, završi se potpunim ignorisanjem!
Istina, u pravu ste, kada bismo reagovali na svaku neispravnost, nekorektnost ili nepravdu, bilo bi to mladalački naivno, čak dječije i u potpunosti „donkihotovski”, a možda bi preraslo i u potpunu anarhiju, koja opet nikuda ne vodi. Ali, kako ćemo onda okarakterisati odsustvo svake reakcije, činjenicu da ne reagujemo ni na šta? Kako ćemo ga nazvati? Nedostatak hrabrosti, konkretni ili apstraktni strah, kukavičluk? Koji god termin da izaberemo, nećemo pogriješiti, ali postoji jedan mnogo gori od navedenih, a koji bi možda najviše odgovarao. Zove se ravnodušnost. Ravnodušnost je superlativ nereagovanja, posljednji i najjači njegov stepen.
Kada od deset ljudi u mnogobrojnim socijalnim eksperimentima, troje reaguje, prosto se iznenadimo, šokiramo i(li) oduševimo, da čak o tome pričamo, dijelimo sa svijetom („jesi vidio ono kad…“), ali rijetko se zapitamo kako bismo i da li bismo mi u istoj situaciji odreagovali. Reaguješ ili ne. Ravnodušan si ili nisi. Nema to veze sa godinama, vjeruj mi. Odgovor je uvijek i samo u nama samima. Kada smo kod toga: „Izvinite, naručio sam produženu, a donijeli ste mi kratku. Hvala.“