Ove sedmice sam dobila poruku sa pozivom da se priključim akciji „Pravda za Davida“ i podržim borbu protiv korupcije ne bi li se stalo u kraj nerazjašnjenim slučajevima.
Da budem iskrena nisam pratila vijesti tako da nemam pojma šta se desilo Davidu ništa osim činjenice da je mrtav nisam znala, a onda sam počela da guglam…
Nije David jedini, ima još djece čiji je život prekinut, a krivci su i dalje nepoznati tužilaštvu. U Fb grupi naišla sam na forum na kojem nekoliko godina unazad porodice nastradalih razmijenjuju priče o djeci stradaloj pod čudnim okolnostima. Tamo sam vidjela dokaze roditelja o svim neslaganjima u tim sudskim procesima.
Nekoliko mojih ja se uskomešalo, krenula je bitka između primarnih i sekundarnih ličnosti duboko u meni.
Prva ja mi reče:
-Nije to za tebe, cijeli život si gledala svoja posla i držala se po strani. Prestala sam odavno da pratim tuđe konflikte, živim svoj život i ogradim se od onoga što me ne dotiče. Znate ono kad kažu idemo svi ti kreneš i onda primjetiš da jedini stojiš. Desila mi se jedna takva situacija od tada ne krećem,,, bar ne prva. Zato sam se i zapitala zašto sad da se uključim u nešto o čemu tako malo znam?
Ona druga ja poče da plače:
-Dušo moja malena zašto si rano nestala. Šta sad da radi majka bez duše i pola srca, sa svojim dokazima i sumnjama? Kome da ih nosi? Policiji moj dokaz ne treba, kako da uspomenu na tebe sačuvam? Kako mogu mirno da sjedim i gledam dok mi pričaju laži o tebi?
Treća ja započinje zamišljenu bitku sa svima pitajući se:
-Je li moguće da zaista postoji osoba „ljudsko biće“ koja sebi daje za pravo da odluči i presudi da je sloboda jedne osobe važnija od nečijeg života. Kojim li se vrijednostima vodio i šta je na kantar stavio kada je odlučivao?Ako takva osoba postoji kako se onda protiv nje boriti kako je istinom pobijediti, ako majčina istina nikom nije potrebna?
Četvrta ja me blago protrese:
-Halo probudi se…. Ne možeš u sve sumnjati, kako ćeš sa sumnjama živjeti? Ako je sve upitno kako ću onda živjeti? Ako sumnjam u istoriju, u našu prošlost zajedničku budućnost, ako sumnjam u religiju, sudstvo, zdravstvo, kvalitetu hrane, prijatelje, saradnike???? U šta ću onda vjerovati?
-Dobro jutro Orvele jebale te teorije zavjere i sve 84-te godine.
Peta ja mi reče:
-Šta ti uopšte o svemu tome znaš nisi pratila ove slučajeve? Koliko možeš vjerovati internetu? Kako možeš ne vjerovati roditeljskom bolu???
Šesta ja me ošamari:
-Sram te bilo ne unižavaj patnju tih jadnih ljudi. Dok čitam njihove priče i gledam dokaze vidim njihova sumnja zaista ima argumente. Moje drugo ja hvata me za gušu ne da mi da dišem, dok čitam duboko u sebi vidim i ja bih isto reagovala da imam bilo kakve sumnje i dokaze.
„Sine moj mama ti je obećala…Koliko god Oni lagali, skrivali, muljali, ne brini mama će obećanje ispuniti“ napisala je Nevenka Garagić na svom blogu i opet me srce zaboli jer imam djecu i sva su podjednako važna trebala bi biti.
Uvijek su se neke stvari prikrivale samo se to nekada radilo suptilnije. Sad svi imamo priliku da vidimo koliko smo nebitni u životima ljudi na pozicijama. Smeta nam uloga piona, ali ne činimo ništa po tom pitanju osim što se nadamo da ćemo i mi imati pravo da povučemo poneki potez.
Šta ako daj dan ne dođe? Šta ako prije osvane onaj dan kada će neko i sa nama kao pionima da zaigra mice?