Neku je večer na benzinskoj pumpi preko puta HEKOM-a u Mostaru jedna mlađa žena posipala policajce vodom. Privedena je, kako policijski izvještaj navodi, u alkoholisanom stanju, a puštena je čim joj se razvidilo i kad je mahmurluk nestao. Ta je vijest našla svoje mjesto u službenoj zabilješci MUP-a Hercegovačko-neretvanskog, a prenijeli su je i pojedini portali. Mostarom je već odjeknuo vic kako je dotična mlađa šinjorina svastika nekog jakog i uticajnog ili bi to mogla ubrzo postati, pa će ostati zabilježeno da je prvi put u hercegovačko-neretvanskoj policiji pod istragom do otriježnjenja bila jedna svastika. Kad se otrijeznila, puštena je.
Prije nešto malo više od 21 mjeseca, sredinom septembra 2013.godine taksist s kojim se često vozim rekao mi je kako je imao noćnu vožnju negdje do Smrčenjaka, povrh Bijelog brijega u Mostaru.
–Kad sam se vraćao vidio sam, rekao mi je, da je ispisan na zidu stadiona pod Bijelim brijegom grafit koji je ukrašen svastikom i kojim ti je poručeno da ti je na taj stadion zabranjen ulaz.
–Zezaš me, odgovorio sam mu.
–Ne zezam. Istina je, bio je ozbiljan.
I zaista, kada su sutradan kolege otišle na spomenutu lokaciju, napravili su i par fotografija koje su potvrdile taksistine riječi. To sve nije bilo dovoljno policiji da otvori slučaj, izvrši uviđaj i provede istragu. Ko zna koliko je grafit tu stajao, i koliko bi stajao još da jedan kolega novinar nije na Komisiji za medije pri tadašnjem Komitetu za normalizaciju pri Fudbalskom savezu BiH postavio pitanje grafita na stadionu u Mostaru.
Klub koji igra na spomenutom stadionu ogradio se od svega što ima veze s tom porukom, grafit je uklonjen i sve je ostalo na par službenih reakcija, i to iz Asocijacije sportskih novinara FBiH i Udruženja BH. Novinari koji su osudili taj incident.
Prošlog petka svijet je ostao šokiran zbivanjima na stadionu Poljud u Splitu za vrijeme odigravanja fudbalske utakmice između Hrvatske i Italije. U jednom trenutku, pod okolnostima koje se ne bi uklopile ni u Dosje X, na travnjaku se oslikala ista ona svastika kakva je bila utisnuta na zidu mostarskog stadiona. Ova splitska nije imala prateći tekst i poruku, dok je mostarska sadržavala i tekstualni dio.
U susjednoj Hrvatskoj zbog incidenta na Poljudu institucije koje moraju reagovati su se digle na noge, od policije i istražitelja do Hrvatskog nogometnog saveza kojeg čeka vrlo vjerovatno rigorozna kazna i sankcija koja će biti izrečena u drugoj polivici narednog mjeseca u sjedištu UEFA-e u Nionu. Čak su i uzorci hemikalija ili ko zna već čega što je udahnulo dušu svastici na travnjaku Poljuda odneseni na vještačenje i ekspertizu. U Mostaru se to riješilo potpuno drugačije – ležerno i zastarjelom metodom: prekrečen je grafit ovjenčan svastikom i imenom kome je prislonjena, kao da tu nikad nije ni bila, kao da se to nikad nije ni desilo!
Na bosansko-hercegovačkim portalima ovih dana je iz Splita nešto treće bila top priča. Naime, više prostora od splitske svastike s Poljuda zauzela je presuda tamošnjeg nadležnog Suda kojom je Slobodna Dalmacija dužna isplatiti neke novce ljudima koji su tužili tu novinu zbog teksta Borisa Dežulovića. Spomenuta je novina odlučila otpustiti Dežulovića tako što su mu usmeno, telefonom, saopštili da s njim prekidaju saradnju. S Dežulovićem su se solidarisala dva kolumnista iste novine te su odlučili i sami sebi dati otkaz i prekinuti saradnju sa Slobodnom na taj način izražavajući neslaganje s odlukom o otkazu Dežuloviću.
U slučaju mostarske svastike prije više od 21 mjeseca uslijedila je, osim pobrojanih rekacija iz esnafa koje su uobičajene i pune već pročitanih riječi, slovom i brojem jedna autorska reakcija. Nju je potpisao Amer Tikveša u svom osvrtu objavljenom na jednom portalu. Značila mi je mnogo ta Tikvešina reakcija, jer čudan je taj osjećaj kad te vjenčaju sa onakvom svastikom, i to još imenom i prezimenom, a nemaš pojma ni ko su svatovi, ni đuvegije, ko je stari svat, ne znaš ni ko svira, ni ko naručuje pjesme. A ne znaš ni provodadžiju.
Zašto je otkaz Borisu Dežuloviću u BiH izazvao jače reakcije od splitske svastike? Pa vrlo vjerovatno je odgovor u jednoj strašno zabrinjavajućoj istini i činjenici: svastike u BiH se ovdje osjećaju slobodno, uvedene su na velika vrata kao obavezan dio folklora, a tako su našle jako institucionalno uporište da su važna poluga u rukama vlasti. Valjda je zbog toga otkaz Dežuloviću jača priča od svastike s Poljuda. Svastika je ovdje domaća, dobrodošla, čak i poželjna, dok se za Borisa ne bi moglo ustvrditi isto.
Poznavajući Dežulovića iskreno vjerujem da je i njemu malo degutantno, ako ne i neprijatno to kako mu se mnogi sada hoće uvući u guzicu tako što će pisati patetične i izdrkane frazetine u kojem ga oni kao brane, a oni ga drugi kao napadaju. Boris bi bio mnogo sretniji, vjerujem, a možda i griješim, da se mastilo i kolumne usmjere na splitsku svastiku nego na njega. Ali ne, zna Boris da su svastike ovdje pravilo koje bi moglo predstavljati incident ako mu se suprotstavi, i zna Boris da je poznata bosansko-hercegovačka disciplina uvlačenje u šupak.
Mene nije nimalo dotaklo to što je Dalmacija otpustila Dežulovića. Što me doticalo, dotaknulo me je davno prije Dežulovića. Boris razumije sad kako je to, a ja sam na gotovo isti način, potpuno identično, telefonskim pozivom u usmenoj formi dobio otkaz na BH Radiju. I niko od kolega s BH Radija nije imao za potrebu reagovati, solidarisati se, otkazati sam sebi kako su to uradile Borisove kolege u Dalmaciji. Hajde, neka nije, i ne mora, ali ne trebamo zaboraviti pravila ponašanja u BiH. Pouzdano znam za neke likove iz ovih novinarskih krugova u BiH koji su likovali i naslađivali se kad mi je otet mikrofon govoreći: ma neka je, ko ga jebe!
Iznimku je napravio jedino Vlastimir Mijović koji je reagovao ljudski, kolegijalno i drugarski, baš kao i ona dvojica iz Slobodne Dalmacije. Da, i još jedan momak. Zove se Ajdin Delić s Muškog portala. Očekivao sam možda da će i Dežulović napisati tada neku, pa taman i u prepričavanju vica s Kožom, ali nije. Imao je priliku i na mostarskoj svastici i na otkazu uručenom mi s BH Radija. Nisam ga istina ničim nikada ni zadužio, pa mu nisam ni zamjerio plaho, a ni naročito. Očekivao sam, međutim, da će Predrag Lucić odreagovati, a nije ni on, mada sam osjetio za shodno reagovati na njegov tekst Ići, mići, Ahmići na način da ga javno zaštitim od potpuno krive i vankotekstualne interpretacije tog njegovog uratka. Ali nije ni Lucić, i neka nije, uopšte mu ne zamjerim. Zamjerio bi mu samo ako bih bio siguran da i on kaže: ma neka su ga otjerali, ko ga jebe…
A sve dok imaš priliku reagovati, iznijeti svoj stav, stati u zaštitu, solidarisati se, a to ne činiš, onda se ponašaš u stilu (ne)izgovorenog: ko ga jebe!…Ali, nema veze, Viva Ludež je u BiH dobrodošla, oni su brend, oni su furka, za njima se uvijek mogu vidjeti kolone poltrona koji jedva čekaju priliku da upadnu nosom u čmar. Što bi se njih ticalo išta vezano za nas osim dobre prilike da zarađuju pristojne honorare, pijanče i banče koliko im je volja i budu uvijek izgotivljeni i dobrodošli. A i sami oni bi više voljeli da se piše o svastici s Poljuda, nego o Borinom otkazu. Ali džaba, ovdje je svastika dobra udavača, niko je ne istražuje, ne procesuira, niko joj čak i ne daje nikakvu pažnju.
A otkaz je samo otkaz kad se usmeno saopšti Borisu Dežuloviću.
Zato će splitska svastika ići na vještačenje, a mostarska će jedino biti službena kad šinjorina opet pljuhne flašom vode policijsku patrolu na nekoj benzinskoj pumpi. To je za sada najzvučnija svastika koja je zavedena u nekom prekršajnom postupku, to je ona svastika iz mostarskog vica s početka ove priče. Ona se otrijeznila i ispraćena iz policijskih prostorija. Ako se pojavi nova domaća svastika u BiH inačica one sa splitskog Poljuda, ona će bljesnuti u stilu onog dobro poznatog grafita:
DŽABA STE KREČILI!!!