Neradna nedjelja u Crnoj Gori

U Crnoj Gori se posljednjih mjeseci vodi rasprava ''neradnoj nedjelji''. Vlada je u svojoj nemoći da obezbijedi radnicima u trgovini jedan neradni dan u sedmici, uvela zabranu rada trgovina nedeljom. Mnogi su iznenedjeni uvodjenjm ''neradne nedjelje''.

Marin Čaveliš / 16. Novembar 2019

U Crnoj Gori  se posljednjih mjeseci vodi rasprava ''neradnoj nedjelji''. Vlada je u svojoj nemoći da obezbijedi radnicima u trgovini jedan neradni dan u sedmici, uvela zabranu rada trgovina nedeljom. Mnogi su iznenedjeni uvodjenjm  ''neradne nedjelje''. Najviše su iznenadjeni oni kojima vikend traje dva dana. Očigledno se do sada  niko od njih nije zapitao kako je radnicima koji nemaju slobonog dana.

Dan odmora u sedmici je davno uveden, još u vrijeme robovlasništva, nakon što je  Mojsije donio tablice sa Božjim zapovjestima. Robovlasnici su prihvatili da robovima daju sedmi dan odmora po četvrtoj Božjoj zapovjesti, koja prema pravoslavnom  nauku glasi: ’’Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu’’. Vjerovatno su teško prihvatili ovu zapovjest, ali su ubrzo shvatili da odmorni robovi bolje rade i brzo nadoknade gubitak nastao u danu odmora. Taj običaj se proširio po svijetu, pa se odmor nakon šest dana rada poštovao u isvim društvenim uredjenjima nakon robovlasništva.

Kraj sedmice ili vikend (week end) je standard  prihvaćen u cijelom svijetu. I odavno vikend traje dva dana. Nekada je i kod nas takav dvodnevni vikend bio definisan zakonom i obavezan za sve. Sada samo državne službe praktikuju  dva dana vikenda.

Kod nas je taj dan dobio ime ''nedjelja'', valjda po tome što je to bio dan predvidjen da se u njemu ne radi. Zato rasprava o ''neradnoj nedelji''  podsjeća na priču o ''plavom blue jeans-u''  i raspravu da li on stvarno treba biti plave boje. 

Trgovačke gazde, iako većina njih sebe smatraju vjernicima, nisu radnicima davali dan odmora kako je to Bog zapovijedio. Manje bi zaradjivali, a manju zaradu smatraju gubitkom. Očigledno im je zarada važnija od Boga i ljudi koji za njih rade.

U raspravi o ''neradnoj nedjelji'' gotovo niko nije pomenuo četrvtu zapovijest. Nisu se oglasila ni sveštena lica, koja su morala  zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti, makar od svojih vjernika. Medjutim, vjerske institucije su opstajale milenijumima zahvaljujući sposobnosti prilagodjavanja društvenim prilikama. Kroz to vrijeme su naučili kad i kome mogu zatražiti poštovanje Božjih zapovjesti. Zato  se treba zapitati  u kakvom vremenu živimo?

Ni u sindikatima se niko nije sjetio ili nije htio da se pozove na četvrtu Božju zapovijest i Sveto pismo, kao važan argument kada je pisan Zakon o radu. Oni su pristali da se u tom Zakonu vikend nazove ''slobodnim danom koji je po pravilu u nedjelju'', a da se pri tom ne kaže  po kojem pravilu. Nisu se izborili ni da se rad vikendom plaća više, kao što je to u većini EU država. Tako je Zakonom o radu dopušteno poslodavcima da kao Bogovi odredjuju koji je to sedmi dan kad se treba odmarati.

I umjesto da govorimo o radnoj nedjelji, čudimo se kako nedjelja može biti neradna. Možda to nije slučajno, jer priča o radnoj nedjelji podrazumjeva priču o plaćanju rada tim svetim danom.

 Dakle, svugdje je nedjela neradni dan - po Svetom pismu. Jedino u Crnoj Gori nedelja nije neradni dan - po zakonu. Očigleno je pogrešno shvaćena narodna izreka ''Nije zakon Sveto pismo''. 

A tamo gdje se  ne poštuju Božje zapovijesti - sigurno se neće poštovati ni zakone koje pišu ljudi Tu nema ni milosrdja, ni saosjećanja. I ravnodušno šute oni koji imaju vikend dva neradna dana. Ne boli ih tudja muka i odgovara im da mogu trgovati vikendom. Biće im kasno vikati kad pohlepnici iskotiste tu šutnju, ukinu njihov komforni vikend i ozakone rad bez odmora.

Ali nije četvrta Božja zapovijest  jedina  koja je zaboravljena. Prve tri o poštovanju Boga  su izgubljene u periodu socijalizma, šesta (ne ubij) se uvijek zaboravlja u ratovima, a u periodu prelaska na novi društveni sistem zaboravljene su i posljednje tri: ne poželi ništa što je tudje, ne kradi, ne svijedoči lažno.

Od deset zapovijesti samo se prve tri definišu odnos čovjeka prema Bogu, dok ostalih sedam propisuju način ponašanja pojedinca u porodici i društvu. Tih sedam jednostavnih i za normalnog čovjeka logičnih pravila su duže od par milenijuma predstavljali aksiome civilizovanog ponašanja, koji su bili implementirani u zakone u svim društvenim sistemima.

Kroz istoriju se pokazalo da društvena svijest ne napreduje kontinualno, već osciluje spuštajući se povremeno na nizak nivo. Moralne i etičke vrijednosti se brzo i lako gube, a njihov povratak u društvenu svijest je spor i težak. Izgleda da smo na tom niskom nivou kada država na silu mora uvoditi Božje zapovijesti i tako ponovo graditi temelje društveno odgovornog ponašanja


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.