Kad kažeš djevojčici da ćeš je negdje odvesti, ona to neće zaboraviti. Štaviše, insistiraće dok joj se ne ispuni obećanje.
Unazad nekoliko godina, petogodišnju niece1 (bratovu stariju kćerku) sestra i ja volimo povesti na Sajam knjige u Skenderiju. Obično odaberemo nešto za nju, budu to slikovnice ili neka nova dječija enciklopedija. Prvi put je htjela Trnoružicu, prošle godine na Zimskom salonu knjige, Alisu u zemlji čuda, a juče (21. aprila), tražili smo Zlatokosu i, nažalost, nismo je našli. Malo se ljutila, ali je ubrzo našla adekvatnu zamjenu u vidu oxfordove enciklopedije za sebe, te Pepu Pig za mlađu sestru, nazvaću je niece2.
Da ne zaboravim napomenuti da je naučila sama čitati, iznenadila nas je sa Alisom u zemlji čuda. Sjeli smo u jedan od kafića u gradu, i djevojčica riječ po riječ, i rečenice krenuše…U vrtiću se ne uči čitati i pisati, ali niece1 interesira puno toga, kao i većinu djevojčica i dječaka njenog uzrasta, pretpostavljam.
Nešto ranije sam na portalima vidjela da se tog dana u Buybooku promovira ‘Ukulele Jam’ roman mladog bh. književnika Alena Meškovića. Zainteresirao me prikaz knjige koji je priredila Kristina Ljevak. Ustvari, ne bježim od priča koji se tiču perioda rata, djetinjstva u ratu, imigracija… Razmišljala sam bilo bi lijepo navratiti do Radićeve, uzeti knjigu…
Dakle, sestra, niece1 i ja nakon Skenderije, šetamo obalom pored Likovne akademije, zastanemo malo na mostu Festina lente (Požuri polako), niece1 uzima slikovnicu Pepa prase i čita. Već je poslijepodne, sjednemo jedan sat vremena u Spazio u Radićevoj, a onda do Konzuma po bademe, i keks. Vodu imamo u torbi. Ne idemo dalje kući, već šetamo po Titovoj, ulazimo u knjižaru Svjetlost ne odustajući od Zlatokose. Ali nema ni tu.
Nešto oko 19 sati odlučimo svratiti do Umjetničke galerije BiH na izložbu koju je upriličila Austrijska ambasada u BiH (djela savremene likovne umjetnosti iz Austrije, kao i fotografije Ericha Lessinga). Kažemo našoj petogodišnjakinji da ostavi keks, jer nije baš pristojno jesti u galeriji. Ona to kao ozbiljno shvata. Šetamo galerijom, gledamo crnobijele fotografije, a kasnije i djela moderne umjetnosti gdje sretosmo austrijskog ambasadora, visokog predstavnika Inzka, ministricu kulture gospođu Dujmović.
Niece1 stoji ispred sestre i mene, sluša Austrijance koji govore naš jezik, ali i njemački. U jednom momentu imam osjećaj da bi rado napravila kolut nazad tražeći oslonac u mojim rukama, srećom odustaje. Sagnem se i šapnem joj da sačekamo još malo pa idemo. Koristi priliku i sjede mi u krilo. Pričam kasnije Mireli, šta misliš da sam se izvrnula natraške?! Srećom, održavanje ravnoteže tijela mi je jača strana.
Nakon što je zvanično otvorena izložba ubrzo ćemo i nas tri napustiti galerijski prostor.
Kako se bližilo osam sati, ulazimo u Buybook po Meškovićev roman. Naravno, pitamo djevojku za pultom imaju li slučajno Zlatokosu?! Nažalost, nemaju. Niece1 kao da voli knjižare, izvuče opet Pepu na kampovanju, ona bi da čita. Predložimo joj da sjedne na jednu od stolica koje su pripremljene za zainteresirane posjetitelje promocije. Kao da je jedva dočekala, izabrala je jednu od stolica u zadnjem redu. Sjedi. I čita naglas.
Ipak smo ostale na promociji, nešto više od pola sata. Niece1 je malo grickala bademe, tj. šuškala vrećicom. Odslušale smo par odlomaka koje je pročitao autor romana Alen Mešković. Ljevak je izuzetno dobra moderatorica, uobičajeno.
Devet je sati, uzimamo taxi, vraćamo petogodišnjakinju kući. Vežem pojas, a taksista kaže da se ne moram vezati. Insistiram, više zbog dobrog primjera za niece1, a onda se pravdam da baš zbog toga policija nije zaustavila Cubik i mene prije par dana kada smo se vraćale iz Banja Luke sa druženja Bukinih blogerica.
U međuvremenu, čitam prvo poglavlje ‘Ukulele Jam’ kada glavni lik romana napušta BiH, ali bez starijeg brata koji je zarobljen. Kaže on je bio Kapetan Miki, a brat Mister No. I to me vrati na naše odrastanje. Naime, moj brat (otac niece1 i niece2) i ja smo, također, čitali i skupljali te iste stripove.
Foto: Buybook