Odavno je poznato da su seljaci u Donjem Klakaru pronalazili crvenu grčariju na svojim poljima, ali dugo vremena nije bilo nekog značajnijeg i obimnijeg arheološkog istraživanja na ovom lokalitetu kod Bosanskog Broda.
Nakon dugih posnih godina čekanja i velikog broja dojava o pronalascima polupane crvene grnčarje na ovome lokalitetu, ipak su na kraju obavljena ne tako detaljna i kompleksna istraživanja.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Ovaj neolitski lokalitet nikada nije do kraja i komplesksno istražen, kao neki drugi i bogatiji lokaliteti na području Bosne i Hercegovine, a vjerovatno nije bio tako bogato nalazište i zato nije privlačio pažnju znanstvenih radnika, dok državni organi nikada i nisu bili zainteresovani za ovakve projekte.
Ovo nalazište iz mlađeg kamenog doba, poslije Butmira i Šehera, spada u tri glavna neolitska naselja pronadjena na našim područjima.
Kompleksna obrada ovoga ovoga lokaliteta nije nikada do kraja dovršena, a jedan od prvih znanstvenika, koji je ovo arheološko nalazište obradio i uveo u naučnu literaturu, bio je Dr.Ćiro Truhelka.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Dr Ćiri Truhelki možemo zahvaliti što je ovo mjesto postalo poznato i prepoznatljivo sa svojim karkteristikama u širim znanstvenim i arheološkim krugovima.
On u jednom od svojih radova u “Glasniku Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu”, piše o arheološkom lokalitetu kod Donjeg Klakara:
“Ovo naselje obreteno je god. 1900.,kada se je gradio nasip, koji ima da brani od poplava široku savsku dolinu od Bos. Broda do Brusnice.
Vadeći kraj linije, kojom je imao ići nasip, zemlju za nj. naišli su radnici ispod sela Donjeg Klakar često na cijepovlje, ulomke kremena i kamena oruđa amjernik, koji je upravljao ovim radom, gosp. Hugo Wacha, dao je svaki komad pomno pobirati te je sve, što se sabralo, priposlao zemaljskom muzeju.
Slijedećih godina provedena su tu sa strane zem. muzeja, i ako u manjem opsegu, sistematska istraživanja.
Nalazište stere se istočno od plitka jarka-t.zv.Josića jarka-300 m udaljeno na njivi, koja se nad izokolnim tlom za nekoliko pedalja izbočila a zove se Lanište.
Tu se kulturni sloj stere na sve strane dosta daleko:
na istoku do Josića jarka, na sjeveru nešto preko današnjega nasipa, koji ga je tik ruba gotovo presjekao.
Lokalana situacija sred močvarna tla posve je slična drugim nalazištima te dobe kao.n.pr. kod Jablanice u Srbiji, Sarvaša, Osijeka,Vučedola u Slavoniji, a da spomenemo udaljenije analogije, u Ljubljanskom blatu i u gornjoitalskim teramarama.
Samo naselje bilo je na jednom vidljivom usponu Laništa, koje je bio u davno doba odasvuda opkoljen močvarom, a od poplave zaštičen umjetnim bedemom i jarkom, kojim bi imale oticati voda, kada joj razina spline.
Kuće bile su proste zemunice plitka dna, opasane pleterom, a gdjegdje možda i izdignute nad građom od kolja.
Stratigrafske su prilike na ovom nalazištu bile ove :
1. gornji sloj sastojao se od jedva 20 cm debele, dosta mršave crnice,
2. pod njime se stere 40-60 cm debeli sloj naplavljene zemlje, izmješan dosta rijetkim tragovima kulturnog tla pod njime, što je strujanje vode sa viših prvotnih nalazišta splavilo amo i zaodjelo muljem.
Ovaj nam sloj stratigrafski prikazuje onaj niz vijekova, koji današnje doba dijeli na vremena, kada su na ovom mjestu živovali neolitski naseljenici.
Pod ovim se slojem nalazi:
3. pravi kulturni sloj, koji se od gornjih odlikuje tamnom bojom, nastalom uslijed dezoksidacije organskih ostanaka stare naseobine, te je izmješan ulomcima kremenog i kamenog oruđa i iverja, posuda i drugihzemljanih predmeta.
Gdjegod je bilo ognjište, podnica je od vatre ispečena a i ilovasti lijep kojim je bio oblijepljen pleter koliba, ispečen je u blizini takvih ognjišta te se na prelomu dobro razaznaje struktura pletiva.
Taj sloj, u koga su i pepeo i ugljen bile naravski obilnee sastavine, nejednake je debljine, mjestimice gust i debeo – 50 cm -, mjestimice se stanjuje ili nestaje posve a i razina mu nije posve horizontalna nego slijedi udubine koliba i uzvisine izokolnog tla.
Pod ovim slojem ide
4. cjeloviti stari naplavni sloj modraste ilovače, koja je karakteristična u čitavoj savskoj dolini kao stari aluvij.
Sudeći po općem karakteru starina, što ovdje obretne, moramo ovo naselje kao najstarije staviti na čelo sa našim ostalim neolitskim naseljima.
Keramički produkti su tu prije svega najprimitivnije vrsti i brojem daleko siromašniji, nego li u mlađim naseljima.
Čini se, da su klakarski pražitelji upotrebljavali kao posude i spremnice ponajviše posude od vegetabilnog materijala – pletera, suhih tikava, drrvena korita – a rjeđe od pečene ilovače.
Ulomci od potonjih posuda idu po tehnici u naprimitivnije proizvode ove vrste.
Zemlja je slabo pečena, izmješana krupnim pijeskom, slabo izglađena a da je sve to načinjeno prostom rukom bez lončarskog kola, razumije se po sebi, jer je to opća karakteristika prehistoričke autohtone keramike sviju razdoblja.
I po obliku svome predstavljaju ulomci posuda iz Klakara samo najprimitivnije tipove, koji su karakteristični za prva pojavu keramike u najranijim odsjecima neolitikuma.
Bilo je tu lonaca, koji jošnemaju ni ravna dna, nego dolje prelaze u šiljak te bi imali stabilnosti, tek ako se usade u posebnu rupu iskopanu za to u zemlji.
I najprimitivnije pomagalo na loncu – drška i ručica – tu je vanredno rijetka; tek su po izbočini i radialno smještene kvrge, pod koje bi se metalo uže, uza koja je bila svezana posebna uzica za nošenje.
U nekih posuda je to uže provučeno kroz horizontalne rupe, koje su bile provrtane kroz ove kvrge.
Najviši stepen razvoja pokazuju nam neke žare, gdje su te rupe provrtane vertikalno te se posuda nosila samo na uzici, kojoj su oba kraja provučena kroz te rupe i zauzlana.
Kako se vidi, od ovih primitivnih naprava pa do obične ručke na najprostijem loncu još je daleki korak.
I takih drška nađeno je samo vanredno rijetko na malešnim ulomcima posuda.
Ornamentike tu također nema gotovo nikada a tek na stotine crijepova našao bi se po jedan, na kojem je, kao jedini ornament, gužvasta izbočina sa nizovima otisaka prstiju.
Osim zdjele i lonaca ističe se kao najsavršeniji oblik keramike starosjedioca klakarskih zdjela, koja je imala stalak u obliku poširokog, visokog, dolje nešto proširenog stupa ( slika 2.b ) a to bi bila u keramici jedina analogija sa naseljem u Butmiru, jer se taj karakteristički oblik posude i to kao i u Klakaru nalazio dosta često.
Zanimiva je mala zdjela od crno obojene ilovače na četiri noge – oblik zemljanoj keramici posve tuđ – po kojoj se vidi, kako su u to prvo doba lončarstva nasljedovali oblike drvenih posuda, jer posuda na četiri noge mogla je prvobitno biti samo od drveta ( slika2.a ).
Jedini plastički keramički pokus predstavlja nam desna stražnja noga posude, koja je imala oblik četveronožne životinje ( krmka ? ).
Ulomak je oskudan, ali odaje neki osobiti način stilističkog prikazivanja prirodnog oblika ( slika 3. ).
Drugi keramički proizvodi ovoga naselja isti su kao i na drugim : zemljani pršljenovi razne veličine a primitivna oblika, prosti utezi, koji su se vješali na mreže, zvjezdolika zrna za namatanje prede u klupko, ulomci sita pa i nekoliko miniaturnih posudica, koje nam predstavljaju djetinje igračke ( slika 4. ).
Kameno oruđe ovog naselja karakterizira oskudica materijala.
U čitavoj okolini nema nigdje samorodna kamena, zgodna za obrađivanje te su žitelji dobavljali materijal za svoje kamene artefekte iz šljunka, što bi ga splavile na ušću susjedne pritočice Save – osobito Bosna i Ukrina.
Obje rijeke, a osobito Ukrina, valjaju doduše iz svog gornjeg područja mnogo kamenja, zgodna za obrađivanje, ali na dalekom putu do ušća sve bi se tako smrvilo i izbrusilo, da bi tek koji malešni šljunak dospio u dolinu Save ; jedino ljuto kamenje, kremen ili drugi radioliti dospjeli bi u povećim grumenima do Save i to su onda klakarski kamenari obrađivali.
S toga razloga je oruđe, kresano od kremena i jaspisa, vrlo obilno, a da je na samom mjestu obrađivano, to dokazuje obilje iverja, što je otpadalo kod okresivanja i nukleja,od kojih se odkresivalo.
Ti nukleji dakako rijetko su veći od šake, arazumije se, da su i predmeti, načinjeni od njih malešni.
Oskudicom materijala možemo tumačiti i činjenicu, da su brušene kamene sjekire vrlo rijetke.
Osim malih iznimaka, tu nema lijepih čitavih komada, već je sve uporabom oštečeno ( slika 5.) a pošto nema ni otpadaka ni halata, koji bi ostali iz afabrikacije, može se reći, da je sve oruđe od brušena kamena dobavljeno sa strane a jedino kresano oruđe pravljeno u naselju.
Od brušenog kamenog oruđa ističu se kao osobito vrijedni dva komada:
jedno je dugi uski kameni klin, na donjoj strani splosnat, na gornjoj izobljen, koji na jednom kraju prelazi u zaokruženu oštricu te uslijed svoje veličine ( duljina mu je 29 cm ) spada među najveće komade ove vrste, obretne dosele ( slika 6. ). … Drugo je mala sjekirica od tamnozelena kamena, vrlo oštro izbrušene ljute oštrice.
Taj kamen, koji ima sublizu istu tvrdoću kao kvarc ( 7 ), odlikuje se od ostalog kamenog materijala klakarske naseobine većom specifičnom težinom, ( 3.397 ) te se kod potanjeg istraživanja ispostavilo, da je hloromelanit, dakle spada u onu grupu, što ju prahistoričari ubrajaju u nefritoide.
Nefritoidi do danas nigdje na evropskom tlu nađeni samorodni osim – kao tek u novije doba kod Jordansmuhle u Šleskoj – u prilikama, koje isključuju, da bi neolitski svijet sa svojim primitivnim pomagalima mogao dospjeti do majdana, pa je i naš, kao i svi dosele na evropskom tlu obretni nefritoidi, vjerovatno porijeklom iz Azije.
Za nas je dragocjen iz dva razloga:
jedno kao dokument kulturne i trgovačke kopnene veze sa Azijom u mlađe neolitsko doba,
a drugo stoga, što nam bilježi za sada najjužniju točku na Balkanu, do koje ide rasprostiranje neolitskih nefritoida.
Drugi svjodoci, koji svjedoče, da su klakarski naseljenici bili u prometnoj svezi sa udaljenim krajevima, jesu nekoliko komada obsidijana i to ne samo iverja, nego i nukleja.
Ni obsidijan nam do danas nije poznat samorodan u Bosni te se iz daleka dobavljao.
Da li je dobavljan iz Male Azije, ili otoka Naksosa ili iz Karpata, to bi se moglo ustanoviti mikroskopskom analizom.
Kresano oruđe od kamena, ako i nije u izradbi najsavršenije, predstavlja nam tipove ove dobe: dvobride noževe ( slika 5., 6. ), svrdla, dlijeta za graviranje, aosobito su brojne zastupane strugalice ( slika 7. ) vrlo različita oblika, često dvostruke ili u kombinaciji sa noževima, svrdlom ili drugim oruđem.
Tih strugalica ima uopće najviše u našim neolitskim nalazima, jer je to bilo glavno oruđe, kojim se, uz pomoć vatre, u ono industrijalno pradoba obrađivalo drvo.
Razmjerno obilno zastupane su i kamene strijelice ( slika 8. ).
Premda su oblikom dosta raznolike, razobire se ipak u glavnome, da je oblik njihov ovisio više o slučajnom obliku ivera, iz koga se strijelica pravila, nego li namjeri umjetnikovoj.
Ima tu doduše nekoliko vrlo lijepo i pomno izrađenih komada, ali ih nema u onom procentualnom razmjeru kao u našim nešto mlađim neolitskim naseljima.
Da su i ove strijelice u samoj naseobini pravljene, dokazuje serija nedovršenih komada, na kojoj možemo prilično neprekinuto pratiti razvoj tehničkog postupka kod fabrikacije.
Brušenih sjekira, osim dva ulomka, nije u klakarskom naselju nađeno, a najednom ulomku jezičaste sjekire vidi se da se kušalo tada uobičajnim postupkom. “
Tematikom neolitskog naselja u Klakaru bavio se i Dr. Đuro Basler, koji je u nekoliko navrata u svojim stručnim djelima obrađivao i davao svoja mišljenja.
… U knjizi “Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini” u vrlo kratkim crtama osvrnuo se na neolitsko naselje u Klakaru, ali je spomenuo i neke druge objekete, iz rimskoga doba, u blizini klakarske naseobine.
Pitanje neolitskog naselja u Klakaru, detaljnije je obradio u jednom drugom istraživanju, Ivanjsko polje (Bosanski Brod), prezentirano u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1952. godine., u kojem navodi:
“Arheolozi se nisu navraćali u ovaj kraj sve do onoga danakada je Zemaljskom muzeju u Sarajevu 1900. godine stigao izvještaj da se prigodom kopanja zemlje kod Gornjeg Klakara naišlo na tragove neolitskog naselja.
Ispitivanje naselja nije nikada provedeno na širokoj bazi, i jedina dokumenta čine danas, nekoliko zabilježaka i opće konstatacije Dr. Ćire Truhelke kao i prikupljeni materijali u Zemaljskom muzeju.
To je ujedno i sve što je učinjeno u pogledu arheoloških istraživanja u ovim krajevima.
Poteškoća vjerovatno leži u samim terenskim prilikama koje dopuštaju rad na terenu samo u rano proljeće i kasnu jesen, kada je jednogodišnja vegetacija – naročito kukuruz – još niska.
Tad se bez poteškoća mogu pratiti deformacije terena koje u većini slučajeva služe kao putokaz istraživaču.
Osim toga arheološki objekti u ravnici ne trpe od erozije, pa su površinski nalazi vrlo slabi i rijetki zbog debelog sloja naplavine koja nesmetano taloži na njima. “
U poglavlju “Lokaliteti sa nalazima kamenog oruđa”, daje detaljnije informacije o samom lokalitetu neolitskog naselja u Klakaru :
“Neolitsko naselje Lanište u Gornjem Klakaru
– Ovdje je prije svega, potrebno korigirati pogrešku, koja se potkrala istraživaču ovoga naselja, dr-u Ćiri Truhelki, koji je u svom prvom, pa i kasnijim izvještajima i napisima, stavio Lanište Donji Klakar, dok je u sistematskoj zbirci Zemaljskog muzeja većina predmeta pravilno locirana kao Gornji Klakar.
Tragovi naselja otkriveni su – kako je već spomenuto – 1900 godine prigodom iskopavanja zemlje za podizanje nasipa za odbranu od poplava Save na kilometru 12 plus 450 do kilometara 12 plus 520 ceste – nasipa Bos. Brod – Brusnica.
Mjesto je udaljeno od Save 300 metara i čini neznatno uzdignuće u ravnici koja je isprepletena močvarama.
I samo naselje je u proljeće gotovo sa svih strana okruženo vodom koja teško otiče Josićevim potokom.
Blago uzvišenje u centru naselja ima zokružen oblik promjera 100 metara, ali se nalazi kremenica i keramike protežu i na njive u bližem sussjedstvu.
Promatrajući u proljeće sa obronaka Vučijaka, područje naselja se pokazuje kao tamnosivi zaokruženi prostor usred žučkastog ilovastog zemljišta.
I danas se može, nakon svakog oranja, na Laništu prikupiti priličan broj tipično neolitskog kulturnog materijala: okresivanih kremenica, glačanog kamena, kostiju i ulomaka keramike.
Sirovina je vjerovatno pribavljena u neposrednoj blizini naselja, iz nanosa Save i Ukrine koja utječe u Savu oko 14 kilometara zračne linije zapadno od naselja.
Ukrina je naročito bogata pogodnim kamenom.
Okresivani predmeti su razne veličine, ali se većina kreće između 2,5 pa do 3,5 i 4 centimetra dužine.
To dimenzioniranje je dr. Truhelka obrazložio oskudicom u materijalu, koji se trenjem u koritu rijeke reducira na veličinu običnog šljunka.
Keramički inventar je u površinskim nalazima skroman i obradom zemlje razlupan u sitne komade.
Dosta su brojni fragmenti posuda na jednoj nozi, većinomod sive gline.
Kvalitet ovog pečenja je bolji od smeđeg i crvenkastog, a siva masa nije ni mješana krupnim pijeskom, kao što je to kod smeđih posuda gotovo redovit slučaj.
Stari keramičari su ovim dodavanjem pijeska smanjivali masnoću gline, atime postizali manji lom posuda za vrijeme sušenja i pečenja.
Materijal jednog dijela hrbina miješan je još u sirovom stanju sa nekim organskim sastojcima koje su za vrijeme pečenja izgorjele.
Takvi su ulomci lakši od ostalih i čine utisak poroznih površina.
Ukrasi na posudama su vrlo rijetki.
Fragment jedne posude ukrašen je plastičnom vrpcom koja se okomito uzdizala prema rubu i tek se pri vrhu ponešto savijala.
Tok vrpce isprekidan je udubinama od utisnutog prsta.
Drugi jedan ulomak ukrašen je nizom od 3 urezane paralelne linije koje se lome u cik-cak i teku horizontalno uokolo trbuha ili možda vrata posude.
Ima, međutim, nalaza koji nisu uobičajeni na sličnim lokalitetima, a to su predmeti od metala.
Pod nadzorom dr. Truhelke prekopano je na Laništu oko 500 m2 površine i svoj prethodni izvještaj od 1906. godine on završava konstatacijom “koja svemu što se do sada reklo o neolitskim naseljima protuslovi, a to jest, da se u istome sloju, i kome su nađene neolitske starine našlo i bronca. Bio je to ulomak strijelice od bronce. Znamenovanje ovoga nalaza rzložićemo drugom prilikom, kad nam ustreba bliže rastumačiti ovo naselje i njegovo znamenovanje u nizu ostalih naših prehistoričkih pojava.”
Među ličnim vijestima 1907. godine on navodi dva brončana nalaza.
Nalaz brončanog predmeta ponovio se međutim, i 1949. godine, kod pojačavanja nasipa na mjestu močvare koja leži pored Laništa.
Ovdje su radnici naišli na bogati kulturni sloj, pa se i ovaj put među kremenicama i ulomcima neolitskih posuda našao vršak brončanog koplja.
Svoje obećanje iz 1906. godine dr. Truhelka nije stigao ispuniti, ali se u Hrvatskoj Enciklopediji pojavio njegov članak u kome stavlja gornje slojeve Laništa u eneolitsko doba.
Tumačiti ovu pojavu bez dubljeg ispitivanja samog terena, ne bi bilo korisno ni za nauku ni za onoga koji bi to pokušao.
Dr. Truhelka možda nije raspolagao svim dokumentima kojima je mogao argumentirati eneolitsku epohu na Laništu, ali on već u prethodnom izvještaju točno razdavaja dva kulturna sloja, od kojih mu se gornji čini da je nastao kasnijim naplavom, nakon što je prestao život na starom naselju.
Možda upravo ovdje leži tajna metalnih nalaza u “neolitskim slojevima”.
Nije direktno rečeno u kojem su od ta dva sloja nađeni brončani predmeti, ali bi se obzirom na kasnijie tvrdnje o “gornjim, enolitskim slojevima” moglo pretpostaviti da je predmet nađen u gornjem kulturnom sloju.
Isto tako se nisu mogli dobiti točni strategijski podaci za nalaz brončanog vrška koplja iz 1949. godine, ali je zanimljivo da on potječe iz područja koje većim dijelom godine leži pod močvarom.
Na tom mjestu se uopće nije očekivao nastanak kulturnog sloja.
Do željenog rezultata nećemo doći ako promatramo i samo keramiku sa Laništa, jer se među tim materijalom ne primjećuje nikakava razlika gornjeg i donjeg sloja.
Problem kulturne pripadnosti naselja na Laništu moguće je riješiti jedino novim kopanjem i detaljnijim istraživanjem slojeva koji su još preostali netaknuti, a do toga će vremena ovo pitanje ostati nepotpuno riješeno.
Kad se u arheologiji govori o Klakaru, misli se zapravo samo na jedan lokalitet u Gornjem Klakaru, na Laništu.
Ustvari se oko toga mjesta nailazi na još nekoliko mjesta o površinskim nalazima na tragove neolitske kulture. “
Na osnovu dosadašnjih istraživanja dr.Truhelke sa početka 1900. godine i kasnijih iskopavanja 1949. godine, možemo konstatovati da istraživanja nisu bila detaljna i sveobuhvatna.
Na lokalitetu Laništa se primjećije miješanje kulturnih slojeva, koji ni do danas nisu precizno razgraničeni i utvrđeni.
Ostaje samo konstatacija da je Lanište bogato arheološkim nalazima, a što je sa sigurnošću konstatovano sa prethodna dva istraživanja.
U stvari, kompletan kraj je prebogat kulturnim arheološkim nalazima, koja su sporadično konstatovana od strane dr. Truhelke, a nešto preciznije konstatirana i registrovana od u djelima od strane dr. Đure Baslera.
Pitanjem ovog neolitskog nalazišta bavili su se neki drugi arheološki radnici, koji su Lanište smatrali jednom zasebom neolitskom kulturom ovoga područja.
Dr. Alojz Benac u svojim radovima napominje da u Bosni potpuno dominira Butmir svojom kulturom iz mlađeg neolita, a asmo se uzgrde spominje Donji Klakar, ali i Donja Mahala na Savi.
Ova dva nalazišta su smatrana nekim sporednim pojavama u neolitskom svijetu ove oblasti.
U svojim izlaganjima dr. Benac neolitska naselja u Bosni uglavnom dijeli na sljedeće grupe:
a. starčevačka kultura
b. vinčanska kulturna grupa
c. posavska kulturna grupa
d. kakanjska kulturna grupa
e. butmirska kulturna grupa i
f. posebna neolitska naselja.
Obrazlažući “Posavsku kuluturnu grupu”, navodi da u nju spadaju naselja u Donjoj Mahali i Donjem Klakaru, koji leže u neposredno na obali rijeke Save.
Po svom geografskom položaju ova dva nalazišta su vrlo bliska grupi vinčanske kulture, ali imaju nešto drugačiju keramičku izradu, sa dosta dodirnih tačaka, tako da se može odrediti njihovo hronološko mjesto u odnosu na vinčansku kulturu.
Keramička roba iz naselja u Donjem Klakaru je bolje rađena od ovog u Donjoj Mahali kod Orašja.
U donjem Klakaru je dosta rijeka siva i crnopolirana roba vinčanskog tipa, ali mjesto toga imamo ovdje sivosmeđu ili zelenkastu robu (keramiku).
Znatno češće su dobro glačane vaze nego u D.Mahali.
Vezu između ova dva naselja drže kljunaste drške koje se javljaju i u D. Klakaru.
No, u ovom naselju se češće vaze na nogama, a uz cilindrične noge sa proširenom bazom dolaze i zvonolike noge.
Recipijenti imaju oblik plićih koničnih zdjela, kod kojih su nekada prošireni i lijepo zaravnati obodi.
Među oblicima su kruškolike vaze i žrtvene posude sa četiri noge.
Kao ukrasi se javljaju samo tankasti motivi sa tačkicama, a među njima i prekinute spirale.
Naselje u D. Klakaru je bogato kamenim i kremenim oruđem.
Posebno je mnogo nađeno kremenih strelica sa trnom i krilcima, pa strugalica i strugača.
Na osnovu iznesenih podataka zaključujemo da posavska grupa neolitskih naselja pripada više području sa trakastom keramikom, odnosno panonskom neolitskom krugu.
J.Korošec je ova dva naselja uvrstio u neolitsku skupinu sremesko-slavonskog neolita.
Po njegovom mišljenju su u D.Klakaru zastupljeni vinčanski i butmirski elementi, a u D.Mahali nešto više lengyelski elementi.
Za njega je naselje iz D.Klakara izraziti primjer sremeko-slavonske kulture, dok je ono u D.Mahali nešto mlađe i pripada samo kraju neolita.
Moram ovdje podvući da su naša dva posavska naselja neposredno vezana za susjedno područje preko Save, u kojem žive elementi mlađeg kamenog doba Podunavlja.
Prema usvojenoj hronologiji, život u D.Klakaru je trajao negdje između 2300-2100 (2000) godine prije nove ere.
Svi arheolozi koji su spomimjali D.Klakar, imali su mišljenje da je nalazište bogato, i da bi bilo dobro izvršiti na ovom lokalitetu dodatna i kompleksnija istraživanja.
Vjerovatno su tokom vremena, kako ljudskom nemarnosti, a i vremenskim prilikama, veliki broj vrijednih uzoraka je uništen ili nestao u rukama privatnih kolekcionatra.
Područje Laništa nije nikada bio zaštičeno i dobro konzervirano za buduća istraživanja.
Vlast se prema ovom neolitskom naselju nije posvetila odgovrarajuću pažnju, a nije nikada imala interesa za ovakva arheološka istraživanja, makar to nekada bila i lokalnog karaktera.
Možda će se prilike promijeniti i doći jedno novo vrijeme u kojem će ovdašnji čovjek promijeniti svoja razmišljanja.
Na nama je da se nadamo……..
Izvor:
1. Glasnik zemaljskog Muzeja iz 1914. godine, Mlađe kameno (neolitsko) doba, Dr Ćiro Truhelka,
2. Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH, Dr. Đuro Basler,
3. Glasnik zemaljskog Muzeja iz 1952. godine, Topografska građa, a. Ivansko Polje,
4.Studije o kamenom bakarnom dobu u sjevero-zapadnom Balkanu, Dr. Alojz Benac.
Odavno je poznato da su seljaci u Donjem Klakaru pronalazili crvenu grčariju na svojim poljima, ali dugo vremena nije bilo nekog značajnijeg i obimnijeg arheološkog istraživanja na ovom lokalitetu kod Bosanskog Broda.
Nakon dugih posnih godina čekanja i velikog broja dojava o pronalascima polupane crvene grnčarje na ovome lokalitetu, ipak su na kraju obavljena ne tako detaljna i kompleksna istraživanja.
Ovaj neolitski lokalitet nikada nije do kraja i komplesksno istražen, kao neki drugi i bogatiji lokaliteti na području Bosne i Hercegovine, a vjerovatno nije bio tako bogato nalazište i zato nije privlačio pažnju znanstvenih radnika, dok državni organi nikada i nisu bili zainteresovani za ovakve projekte.
Ovo nalazište iz mlađeg kamenog doba, poslije Butmira i Šehera, spada u tri glavna neolitska naselja pronadjena na našim područjima.
Kompleksna obrada ovoga ovoga lokaliteta nije nikada do kraja dovršena, a jedan od prvih znanstvenika, koji je ovo arheološko nalazište obradio i uveo u naučnu literaturu, bio je Dr.Ćiro Truhelka.
Dr Ćiri Truhelki možemo zahvaliti što je ovo mjesto postalo poznato i prepoznatljivo sa svojim karkteristikama u širim znanstvenim i arheološkim krugovima.
On u jednom od svojih radova u “Glasniku Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu”, piše o arheološkom lokalitetu kod Donjeg Klakara:
“Ovo naselje obreteno je god. 1900.,kada se je gradio nasip, koji ima da brani od poplava široku savsku dolinu od Bos. Broda do Brusnice.
Vadeći kraj linije, kojom je imao ići nasip, zemlju za nj. naišli su radnici ispod sela Donjeg Klakar često na cijepovlje, ulomke kremena i kamena oruđa amjernik, koji je upravljao ovim radom, gosp. Hugo Wacha, dao je svaki komad pomno pobirati te je sve, što se sabralo, priposlao zemaljskom muzeju.
Slijedećih godina provedena su tu sa strane zem. muzeja, i ako u manjem opsegu, sistematska istraživanja.
Nalazište stere se istočno od plitka jarka-t.zv.Josića jarka-300 m udaljeno na njivi, koja se nad izokolnim tlom za nekoliko pedalja izbočila a zove se Lanište.
Tu se kulturni sloj stere na sve strane dosta daleko:
na istoku do Josića jarka, na sjeveru nešto preko današnjega nasipa, koji ga je tik ruba gotovo presjekao.
Lokalana situacija sred močvarna tla posve je slična drugim nalazištima te dobe kao.n.pr. kod Jablanice u Srbiji, Sarvaša, Osijeka,Vučedola u Slavoniji, a da spomenemo udaljenije analogije, u Ljubljanskom blatu i u gornjoitalskim teramarama.
Samo naselje bilo je na jednom vidljivom usponu Laništa, koje je bio u davno doba odasvuda opkoljen močvarom, a od poplave zaštičen umjetnim bedemom i jarkom, kojim bi imale oticati voda, kada joj razina spline.
Kuće bile su proste zemunice plitka dna, opasane pleterom, a gdjegdje možda i izdignute nad građom od kolja.
Stratigrafske su prilike na ovom nalazištu bile ove :
1. gornji sloj sastojao se od jedva 20 cm debele, dosta mršave crnice,
2. pod njime se stere 40-60 cm debeli sloj naplavljene zemlje, izmješan dosta rijetkim tragovima kulturnog tla pod njime, što je strujanje vode sa viših prvotnih nalazišta splavilo amo i zaodjelo muljem.
Ovaj nam sloj stratigrafski prikazuje onaj niz vijekova, koji današnje doba dijeli na vremena, kada su na ovom mjestu živovali neolitski naseljenici.
Pod ovim se slojem nalazi:
3. pravi kulturni sloj, koji se od gornjih odlikuje tamnom bojom, nastalom uslijed dezoksidacije organskih ostanaka stare naseobine, te je izmješan ulomcima kremenog i kamenog oruđa i iverja, posuda i drugihzemljanih predmeta.
Gdjegod je bilo ognjište, podnica je od vatre ispečena a i ilovasti lijep kojim je bio oblijepljen pleter koliba, ispečen je u blizini takvih ognjišta te se na prelomu dobro razaznaje struktura pletiva.
Taj sloj, u koga su i pepeo i ugljen bile naravski obilnee sastavine, nejednake je debljine, mjestimice gust i debeo – 50 cm -, mjestimice se stanjuje ili nestaje posve a i razina mu nije posve horizontalna nego slijedi udubine koliba i uzvisine izokolnog tla.
Pod ovim slojem ide
4. cjeloviti stari naplavni sloj modraste ilovače, koja je karakteristična u čitavoj savskoj dolini kao stari aluvij.
Sudeći po općem karakteru starina, što ovdje obretne, moramo ovo naselje kao najstarije staviti na čelo sa našim ostalim neolitskim naseljima.
Keramički produkti su tu prije svega najprimitivnije vrsti i brojem daleko siromašniji, nego li u mlađim naseljima.
Čini se, da su klakarski pražitelji upotrebljavali kao posude i spremnice ponajviše posude od vegetabilnog materijala – pletera, suhih tikava, drrvena korita – a rjeđe od pečene ilovače.
Ulomci od potonjih posuda idu po tehnici u naprimitivnije proizvode ove vrste.
Zemlja je slabo pečena, izmješana krupnim pijeskom, slabo izglađena a da je sve to načinjeno prostom rukom bez lončarskog kola, razumije se po sebi, jer je to opća karakteristika prehistoričke autohtone keramike sviju razdoblja.
I po obliku svome predstavljaju ulomci posuda iz Klakara samo najprimitivnije tipove, koji su karakteristični za prva pojavu keramike u najranijim odsjecima neolitikuma.
Bilo je tu lonaca, koji jošnemaju ni ravna dna, nego dolje prelaze u šiljak te bi imali stabilnosti, tek ako se usade u posebnu rupu iskopanu za to u zemlji.
I najprimitivnije pomagalo na loncu – drška i ručica – tu je vanredno rijetka; tek su po izbočini i radialno smještene kvrge, pod koje bi se metalo uže, uza koja je bila svezana posebna uzica za nošenje.
U nekih posuda je to uže provučeno kroz horizontalne rupe, koje su bile provrtane kroz ove kvrge.
Najviši stepen razvoja pokazuju nam neke žare, gdje su te rupe provrtane vertikalno te se posuda nosila samo na uzici, kojoj su oba kraja provučena kroz te rupe i zauzlana.
Kako se vidi, od ovih primitivnih naprava pa do obične ručke na najprostijem loncu još je daleki korak.
I takih drška nađeno je samo vanredno rijetko na malešnim ulomcima posuda.
Ornamentike tu također nema gotovo nikada a tek na stotine crijepova našao bi se po jedan, na kojem je, kao jedini ornament, gužvasta izbočina sa nizovima otisaka prstiju.
Osim zdjele i lonaca ističe se kao najsavršeniji oblik keramike starosjedioca klakarskih zdjela, koja je imala stalak u obliku poširokog, visokog, dolje nešto proširenog stupa ( slika 2.b ) a to bi bila u keramici jedina analogija sa naseljem u Butmiru, jer se taj karakteristički oblik posude i to kao i u Klakaru nalazio dosta često.
Zanimiva je mala zdjela od crno obojene ilovače na četiri noge – oblik zemljanoj keramici posve tuđ – po kojoj se vidi, kako su u to prvo doba lončarstva nasljedovali oblike drvenih posuda, jer posuda na četiri noge mogla je prvobitno biti samo od drveta ( slika2.a ).
Jedini plastički keramički pokus predstavlja nam desna stražnja noga posude, koja je imala oblik četveronožne životinje ( krmka ? ).
Ulomak je oskudan, ali odaje neki osobiti način stilističkog prikazivanja prirodnog oblika ( slika 3. ).
Drugi keramički proizvodi ovoga naselja isti su kao i na drugim : zemljani pršljenovi razne veličine a primitivna oblika, prosti utezi, koji su se vješali na mreže, zvjezdolika zrna za namatanje prede u klupko, ulomci sita pa i nekoliko miniaturnih posudica, koje nam predstavljaju djetinje igračke ( slika 4. ).
Kameno oruđe ovog naselja karakterizira oskudica materijala.
U čitavoj okolini nema nigdje samorodna kamena, zgodna za obrađivanje te su žitelji dobavljali materijal za svoje kamene artefekte iz šljunka, što bi ga splavile na ušću susjedne pritočice Save – osobito Bosna i Ukrina.
Obje rijeke, a osobito Ukrina, valjaju doduše iz svog gornjeg područja mnogo kamenja, zgodna za obrađivanje, ali na dalekom putu do ušća sve bi se tako smrvilo i izbrusilo, da bi tek koji malešni šljunak dospio u dolinu Save ; jedino ljuto kamenje, kremen ili drugi radioliti dospjeli bi u povećim grumenima do Save i to su onda klakarski kamenari obrađivali.
S toga razloga je oruđe, kresano od kremena i jaspisa, vrlo obilno, a da je na samom mjestu obrađivano, to dokazuje obilje iverja, što je otpadalo kod okresivanja i nukleja,od kojih se odkresivalo.
Ti nukleji dakako rijetko su veći od šake, arazumije se, da su i predmeti, načinjeni od njih malešni.
Oskudicom materijala možemo tumačiti i činjenicu, da su brušene kamene sjekire vrlo rijetke.
Osim malih iznimaka, tu nema lijepih čitavih komada, već je sve uporabom oštečeno ( slika 5.) a pošto nema ni otpadaka ni halata, koji bi ostali iz afabrikacije, može se reći, da je sve oruđe od brušena kamena dobavljeno sa strane a jedino kresano oruđe pravljeno u naselju.
Od brušenog kamenog oruđa ističu se kao osobito vrijedni dva komada:
jedno je dugi uski kameni klin, na donjoj strani splosnat, na gornjoj izobljen, koji na jednom kraju prelazi u zaokruženu oštricu te uslijed svoje veličine ( duljina mu je 29 cm ) spada među najveće komade ove vrste, obretne dosele ( slika 6. ). … Drugo je mala sjekirica od tamnozelena kamena, vrlo oštro izbrušene ljute oštrice.
Taj kamen, koji ima sublizu istu tvrdoću kao kvarc ( 7 ), odlikuje se od ostalog kamenog materijala klakarske naseobine većom specifičnom težinom, ( 3.397 ) te se kod potanjeg istraživanja ispostavilo, da je hloromelanit, dakle spada u onu grupu, što ju prahistoričari ubrajaju u nefritoide.
Nefritoidi do danas nigdje na evropskom tlu nađeni samorodni osim – kao tek u novije doba kod Jordansmuhle u Šleskoj – u prilikama, koje isključuju, da bi neolitski svijet sa svojim primitivnim pomagalima mogao dospjeti do majdana, pa je i naš, kao i svi dosele na evropskom tlu obretni nefritoidi, vjerovatno porijeklom iz Azije.
Za nas je dragocjen iz dva razloga:
jedno kao dokument kulturne i trgovačke kopnene veze sa Azijom u mlađe neolitsko doba,
a drugo stoga, što nam bilježi za sada najjužniju točku na Balkanu, do koje ide rasprostiranje neolitskih nefritoida.
Drugi svjodoci, koji svjedoče, da su klakarski naseljenici bili u prometnoj svezi sa udaljenim krajevima, jesu nekoliko komada obsidijana i to ne samo iverja, nego i nukleja.
Ni obsidijan nam do danas nije poznat samorodan u Bosni te se iz daleka dobavljao.
Da li je dobavljan iz Male Azije, ili otoka Naksosa ili iz Karpata, to bi se moglo ustanoviti mikroskopskom analizom.
Kresano oruđe od kamena, ako i nije u izradbi najsavršenije, predstavlja nam tipove ove dobe: dvobride noževe ( slika 5., 6. ), svrdla, dlijeta za graviranje, aosobito su brojne zastupane strugalice ( slika 7. ) vrlo različita oblika, često dvostruke ili u kombinaciji sa noževima, svrdlom ili drugim oruđem.
Tih strugalica ima uopće najviše u našim neolitskim nalazima, jer je to bilo glavno oruđe, kojim se, uz pomoć vatre, u ono industrijalno pradoba obrađivalo drvo.
Razmjerno obilno zastupane su i kamene strijelice ( slika 8. ).
Premda su oblikom dosta raznolike, razobire se ipak u glavnome, da je oblik njihov ovisio više o slučajnom obliku ivera, iz koga se strijelica pravila, nego li namjeri umjetnikovoj.
Ima tu doduše nekoliko vrlo lijepo i pomno izrađenih komada, ali ih nema u onom procentualnom razmjeru kao u našim nešto mlađim neolitskim naseljima.
Da su i ove strijelice u samoj naseobini pravljene, dokazuje serija nedovršenih komada, na kojoj možemo prilično neprekinuto pratiti razvoj tehničkog postupka kod fabrikacije.
Brušenih sjekira, osim dva ulomka, nije u klakarskom naselju nađeno, a najednom ulomku jezičaste sjekire vidi se da se kušalo tada uobičajnim postupkom. “
Tematikom neolitskog naselja u Klakaru bavio se i Dr. Đuro Basler, koji je u nekoliko navrata u svojim stručnim djelima obrađivao i davao svoja mišljenja.
… U knjizi “Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini” u vrlo kratkim crtama osvrnuo se na neolitsko naselje u Klakaru, ali je spomenuo i neke druge objekete, iz rimskoga doba, u blizini klakarske naseobine.
Pitanje neolitskog naselja u Klakaru, detaljnije je obradio u jednom drugom istraživanju, Ivanjsko polje (Bosanski Brod), prezentirano u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1952. godine., u kojem navodi:
“Arheolozi se nisu navraćali u ovaj kraj sve do onoga danakada je Zemaljskom muzeju u Sarajevu 1900. godine stigao izvještaj da se prigodom kopanja zemlje kod Gornjeg Klakara naišlo na tragove neolitskog naselja.
Ispitivanje naselja nije nikada provedeno na širokoj bazi, i jedina dokumenta čine danas, nekoliko zabilježaka i opće konstatacije Dr. Ćire Truhelke kao i prikupljeni materijali u Zemaljskom muzeju.
To je ujedno i sve što je učinjeno u pogledu arheoloških istraživanja u ovim krajevima.
Poteškoća vjerovatno leži u samim terenskim prilikama koje dopuštaju rad na terenu samo u rano proljeće i kasnu jesen, kada je jednogodišnja vegetacija – naročito kukuruz – još niska.
Tad se bez poteškoća mogu pratiti deformacije terena koje u većini slučajeva služe kao putokaz istraživaču.
Osim toga arheološki objekti u ravnici ne trpe od erozije, pa su površinski nalazi vrlo slabi i rijetki zbog debelog sloja naplavine koja nesmetano taloži na njima. “
U poglavlju “Lokaliteti sa nalazima kamenog oruđa”, daje detaljnije informacije o samom lokalitetu neolitskog naselja u Klakaru :
“Neolitsko naselje Lanište u Gornjem Klakaru
– Ovdje je prije svega, potrebno korigirati pogrešku, koja se potkrala istraživaču ovoga naselja, dr-u Ćiri Truhelki, koji je u svom prvom, pa i kasnijim izvještajima i napisima, stavio Lanište Donji Klakar, dok je u sistematskoj zbirci Zemaljskog muzeja većina predmeta pravilno locirana kao Gornji Klakar.
Tragovi naselja otkriveni su – kako je već spomenuto – 1900 godine prigodom iskopavanja zemlje za podizanje nasipa za odbranu od poplava Save na kilometru 12 plus 450 do kilometara 12 plus 520 ceste – nasipa Bos. Brod – Brusnica.
Mjesto je udaljeno od Save 300 metara i čini neznatno uzdignuće u ravnici koja je isprepletena močvarama.
I samo naselje je u proljeće gotovo sa svih strana okruženo vodom koja teško otiče Josićevim potokom.
Blago uzvišenje u centru naselja ima zokružen oblik promjera 100 metara, ali se nalazi kremenica i keramike protežu i na njive u bližem sussjedstvu.
Promatrajući u proljeće sa obronaka Vučijaka, područje naselja se pokazuje kao tamnosivi zaokruženi prostor usred žučkastog ilovastog zemljišta.
I danas se može, nakon svakog oranja, na Laništu prikupiti priličan broj tipično neolitskog kulturnog materijala: okresivanih kremenica, glačanog kamena, kostiju i ulomaka keramike.
Sirovina je vjerovatno pribavljena u neposrednoj blizini naselja, iz nanosa Save i Ukrine koja utječe u Savu oko 14 kilometara zračne linije zapadno od naselja.
Ukrina je naročito bogata pogodnim kamenom.
Okresivani predmeti su razne veličine, ali se većina kreće između 2,5 pa do 3,5 i 4 centimetra dužine.
To dimenzioniranje je dr. Truhelka obrazložio oskudicom u materijalu, koji se trenjem u koritu rijeke reducira na veličinu običnog šljunka.
Keramički inventar je u površinskim nalazima skroman i obradom zemlje razlupan u sitne komade.
Dosta su brojni fragmenti posuda na jednoj nozi, većinomod sive gline.
Kvalitet ovog pečenja je bolji od smeđeg i crvenkastog, a siva masa nije ni mješana krupnim pijeskom, kao što je to kod smeđih posuda gotovo redovit slučaj.
Stari keramičari su ovim dodavanjem pijeska smanjivali masnoću gline, atime postizali manji lom posuda za vrijeme sušenja i pečenja.
Materijal jednog dijela hrbina miješan je još u sirovom stanju sa nekim organskim sastojcima koje su za vrijeme pečenja izgorjele.
Takvi su ulomci lakši od ostalih i čine utisak poroznih površina.
Ukrasi na posudama su vrlo rijetki.
Fragment jedne posude ukrašen je plastičnom vrpcom koja se okomito uzdizala prema rubu i tek se pri vrhu ponešto savijala.
Tok vrpce isprekidan je udubinama od utisnutog prsta.
Drugi jedan ulomak ukrašen je nizom od 3 urezane paralelne linije koje se lome u cik-cak i teku horizontalno uokolo trbuha ili možda vrata posude.
Ima, međutim, nalaza koji nisu uobičajeni na sličnim lokalitetima, a to su predmeti od metala.
Pod nadzorom dr. Truhelke prekopano je na Laništu oko 500 m2 površine i svoj prethodni izvještaj od 1906. godine on završava konstatacijom “koja svemu što se do sada reklo o neolitskim naseljima protuslovi, a to jest, da se u istome sloju, i kome su nađene neolitske starine našlo i bronca. Bio je to ulomak strijelice od bronce. Znamenovanje ovoga nalaza rzložićemo drugom prilikom, kad nam ustreba bliže rastumačiti ovo naselje i njegovo znamenovanje u nizu ostalih naših prehistoričkih pojava.”
Među ličnim vijestima 1907. godine on navodi dva brončana nalaza.
Nalaz brončanog predmeta ponovio se međutim, i 1949. godine, kod pojačavanja nasipa na mjestu močvare koja leži pored Laništa.
Ovdje su radnici naišli na bogati kulturni sloj, pa se i ovaj put među kremenicama i ulomcima neolitskih posuda našao vršak brončanog koplja.
Svoje obećanje iz 1906. godine dr. Truhelka nije stigao ispuniti, ali se u Hrvatskoj Enciklopediji pojavio njegov članak u kome stavlja gornje slojeve Laništa u eneolitsko doba.
Tumačiti ovu pojavu bez dubljeg ispitivanja samog terena, ne bi bilo korisno ni za nauku ni za onoga koji bi to pokušao.
Dr. Truhelka možda nije raspolagao svim dokumentima kojima je mogao argumentirati eneolitsku epohu na Laništu, ali on već u prethodnom izvještaju točno razdavaja dva kulturna sloja, od kojih mu se gornji čini da je nastao kasnijim naplavom, nakon što je prestao život na starom naselju.
Možda upravo ovdje leži tajna metalnih nalaza u “neolitskim slojevima”.
Nije direktno rečeno u kojem su od ta dva sloja nađeni brončani predmeti, ali bi se obzirom na kasnijie tvrdnje o “gornjim, enolitskim slojevima” moglo pretpostaviti da je predmet nađen u gornjem kulturnom sloju.
Isto tako se nisu mogli dobiti točni strategijski podaci za nalaz brončanog vrška koplja iz 1949. godine, ali je zanimljivo da on potječe iz područja koje većim dijelom godine leži pod močvarom.
Na tom mjestu se uopće nije očekivao nastanak kulturnog sloja.
Do željenog rezultata nećemo doći ako promatramo i samo keramiku sa Laništa, jer se među tim materijalom ne primjećuje nikakava razlika gornjeg i donjeg sloja.
Problem kulturne pripadnosti naselja na Laništu moguće je riješiti jedino novim kopanjem i detaljnijim istraživanjem slojeva koji su još preostali netaknuti, a do toga će vremena ovo pitanje ostati nepotpuno riješeno.
Kad se u arheologiji govori o Klakaru, misli se zapravo samo na jedan lokalitet u Gornjem Klakaru, na Laništu.
Ustvari se oko toga mjesta nailazi na još nekoliko mjesta o površinskim nalazima na tragove neolitske kulture. “
Na osnovu dosadašnjih istraživanja dr.Truhelke sa početka 1900. godine i kasnijih iskopavanja 1949. godine, možemo konstatovati da istraživanja nisu bila detaljna i sveobuhvatna.
Na lokalitetu Laništa se primjećije miješanje kulturnih slojeva, koji ni do danas nisu precizno razgraničeni i utvrđeni.
Ostaje samo konstatacija da je Lanište bogato arheološkim nalazima, a što je sa sigurnošću konstatovano sa prethodna dva istraživanja.
U stvari, kompletan kraj je prebogat kulturnim arheološkim nalazima, koja su sporadično konstatovana od strane dr. Truhelke, a nešto preciznije konstatirana i registrovana od u djelima od strane dr. Đure Baslera.
Pitanjem ovog neolitskog nalazišta bavili su se neki drugi arheološki radnici, koji su Lanište smatrali jednom zasebom neolitskom kulturom ovoga područja.
Dr. Alojz Benac u svojim radovima napominje da u Bosni potpuno dominira Butmir svojom kulturom iz mlađeg neolita, a asmo se uzgrde spominje Donji Klakar, ali i Donja Mahala na Savi.
Ova dva nalazišta su smatrana nekim sporednim pojavama u neolitskom svijetu ove oblasti.
U svojim izlaganjima dr. Benac neolitska naselja u Bosni uglavnom dijeli na sljedeće grupe:
a. starčevačka kultura
b. vinčanska kulturna grupa
c. posavska kulturna grupa
d. kakanjska kulturna grupa
e. butmirska kulturna grupa i
f. posebna neolitska naselja.
Obrazlažući “Posavsku kuluturnu grupu”, navodi da u nju spadaju naselja u Donjoj Mahali i Donjem Klakaru, koji leže u neposredno na obali rijeke Save.
Po svom geografskom položaju ova dva nalazišta su vrlo bliska grupi vinčanske kulture, ali imaju nešto drugačiju keramičku izradu, sa dosta dodirnih tačaka, tako da se može odrediti njihovo hronološko mjesto u odnosu na vinčansku kulturu.
Keramička roba iz naselja u Donjem Klakaru je bolje rađena od ovog u Donjoj Mahali kod Orašja.
U donjem Klakaru je dosta rijeka siva i crnopolirana roba vinčanskog tipa, ali mjesto toga imamo ovdje sivosmeđu ili zelenkastu robu (keramiku).
Znatno češće su dobro glačane vaze nego u D.Mahali.
Vezu između ova dva naselja drže kljunaste drške koje se javljaju i u D. Klakaru.
No, u ovom naselju se češće vaze na nogama, a uz cilindrične noge sa proširenom bazom dolaze i zvonolike noge.
Recipijenti imaju oblik plićih koničnih zdjela, kod kojih su nekada prošireni i lijepo zaravnati obodi.
Među oblicima su kruškolike vaze i žrtvene posude sa četiri noge.
Kao ukrasi se javljaju samo tankasti motivi sa tačkicama, a među njima i prekinute spirale.
Naselje u D. Klakaru je bogato kamenim i kremenim oruđem.
Posebno je mnogo nađeno kremenih strelica sa trnom i krilcima, pa strugalica i strugača.
Na osnovu iznesenih podataka zaključujemo da posavska grupa neolitskih naselja pripada više području sa trakastom keramikom, odnosno panonskom neolitskom krugu.
J.Korošec je ova dva naselja uvrstio u neolitsku skupinu sremesko-slavonskog neolita.
Po njegovom mišljenju su u D.Klakaru zastupljeni vinčanski i butmirski elementi, a u D.Mahali nešto više lengyelski elementi.
Za njega je naselje iz D.Klakara izraziti primjer sremeko-slavonske kulture, dok je ono u D.Mahali nešto mlađe i pripada samo kraju neolita.
Moram ovdje podvući da su naša dva posavska naselja neposredno vezana za susjedno područje preko Save, u kojem žive elementi mlađeg kamenog doba Podunavlja.
Prema usvojenoj hronologiji, život u D.Klakaru je trajao negdje između 2300-2100 (2000) godine prije nove ere.
Svi arheolozi koji su spomimjali D.Klakar, imali su mišljenje da je nalazište bogato, i da bi bilo dobro izvršiti na ovom lokalitetu dodatna i kompleksnija istraživanja.
Vjerovatno su tokom vremena, kako ljudskom nemarnosti, a i vremenskim prilikama, veliki broj vrijednih uzoraka je uništen ili nestao u rukama privatnih kolekcionatra.
Područje Laništa nije nikada bio zaštičeno i dobro konzervirano za buduća istraživanja.
Vlast se prema ovom neolitskom naselju nije posvetila odgovrarajuću pažnju, a nije nikada imala interesa za ovakva arheološka istraživanja, makar to nekada bila i lokalnog karaktera.
Možda će se prilike promijeniti i doći jedno novo vrijeme u kojem će ovdašnji čovjek promijeniti svoja razmišljanja.
Na nama je da se nadamo……..
Izvor:
1. Glasnik zemaljskog Muzeja iz 1914. godine, Mlađe kameno (neolitsko) doba, Dr Ćiro Truhelka,
2. Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH, Dr. Đuro Basler,
3. Glasnik zemaljskog Muzeja iz 1952. godine, Topografska građa, a. Ivansko Polje,
4.Studije o kamenom bakarnom dobu u sjevero-zapadnom Balkanu, Dr. Alojz Benac.