(Ne)održivi povratak?!

 

Kraj sedmog, početak osmog razreda osnovne škole, u vrijeme vladavine Visokog predstavnika  Wolfganga Petriča, vrijedila je parola „Povratak svak’ na svoje“.

Da je riječ samo o paroli postoje „brojni“ brojčani pokazatelji, koje i danas nakon više od deset godina pokušavamo uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome i u kom trenutku odgovara. Ko se zaista vratio tamo gdje je i rođen, još uvijek ne znamo… 

Sjećam se Lejle i njene porodice koja je došla iz Bijeljine, preko Tuzle, u moj razred. Nakon što su zločinci uperili puške u njih pred kućnim pragom, zahvaljujući blagim pogledom i izgovorenim riječima Lejline mame, da ih poštede smrti, jer imaju malu bebu (Lejlinog brata), zločinci su se smilovali i pustili ih da živi izađu iz tada opkoljene Bijeljine. Svoje izbjeglištvo proveli su u Tuzli, a prilikom potpisa Dejtonskog sporazuma, došli su u Sarajevo da započnu novi, reklo bi se bolji život…

Povratak svak’ na svoje uveo je u riječnike novi pojam, tzv. deložacija. I danas ako pitate moju generaciju, koja im je najmrža riječ na svijetu, reći će vam da je u prve tri upravo ova, nova riječ. A zašto? Zato što većina roditelja moje generacije su bili oni koji su ostali samo na spiskovima gigantskih firmi za dodjelu stanova (kako je to nekad u socijalizmu bilo) u budućnosti, a rat im je oduzeo mogućnost da zarade određenu sumu ili podignu kredit za kupovine svoje prve nekretnine.

Ipak povratak svak’ na svoje, je započeo u vidu prodaje stanova, kuća, garaže, imanja, ko je šta imao i nastavak življenja tamo gdje je već započet novi, bolji život. Cijene su bile više nego realne, čak i napuhane, ekonomski rečeno. Tako da je trosoban stan naprimjer u Foči vrijedio kao jednosoban stan u Sarajevu. U biti, cjenovno se više isplatilo biti izbjeglica iz Sarajeva, nego izbjeglica u Sarajevo.

Lejlina porodica nije mogla za svoju srušenu kuću kupiti bilo kakav stan u Sarajevu, pa su deložirani iz onog u kojem su živjeli. Svoj novi život ponovo su započeli u Tuzli i tu su još uvijek. A onaj stan u kojem su živjeli u Sarajevu, bivši vlasnik se nije nikad javio, ali uzeo ga je jeftino za kupljene certifikate jedan od profitera novog postdejtonskog vremena.

Ipak u Sarajevu postoji jedna zgrada, meni posebno važna koja predstavlja održivi povratak i realizaciju parole: „Povratak svak’ na svoje“. Ta zgrada se upravo nalazi u tzv. integraciji. Zašto je ona važna? Naime, bivši vlasnici bilo koje strane, nisu mogli svoje stanove prodati, mijenjati, jer niko nije želio živjeti pored ovih, a ovi nisu željeli živjeti pored onih. Zbog neatraktivnosti njihovih stanova na tržištu nekretnina, ostali su da žive jedni pored drugih. Njihova prezimena na sandučićima su ispisana i latinicom i ćirilicom. I to nikome više od njih ne smeta.

U toku je predizborna kampanja, ponovo će se veliki govornici doticati onih podataka o održivom povratku, koje ne znamo, pa ćemo ih zbog glasova i podrške uvećati, korigovati, umanjiti, i sa jedne, i sa druge i sa treće strane, kako to kome odgovara.

Na moju (već dva puta pisanu) inicijativu o saniranju fasade (obojene ožiljcima granata i metaka) na zgradi u takozvanoj integraciji, napisat ćemo da nije još u planu i da nije u nadležnosti.

Jer koga briga za održivi povratak onih koji su odlučili da počnu svoj novi, bolji život upravo tako gdje su i rođeni?!

 

Amela Topuz

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije