<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nemojte jesti, a u budućnosti, pokušajmo i ne disati prije izbora

15. august 2012, 12:00

Stvarnost u BiH ima jdan pozitivan predznak: u svoj svojoj bolnoj paradoksalnosti, moguće ju je vidjeti na nečijem nasmijanom, raskalašeno-opuštenom licu. Svjež primjer  star je tek nekoliko sati. Šarmatno do bola, ovaj put bez PDV-a.

Iako je prošlo više od dva stoljeća od Marije Antoanete i njenog čuveno-navodnog „Neka jedu kolače“, na našim prostorima otišlo se korak dalje. Naravno, poštujući ljudske standarde, ne očekuje se nemoguće. Tako, ministar trgovine FBiH Milorad Bahilj,nakon sastanka s direktorom BH Gasa, na pitanja o mogućem poskupljenju odgovara uz šaljiv izraz lica, nevjerovatno besramnim lagodnostima vođen : „Štedite, ne jedite“. Svaki humor u BiH je besplatan i sočan, najsočniji je onaj na vlastiti račun. A od toga će se, kako je krenulo, i živjeti.

Umijeće preživljavanja u besparici, beznađu, političkim malverzacijama i tripartitnom sistemu birokracije odavno je poznato u ovom našem trouglastom miljeu. Znano je od malih nogu kako oko prvog počesto očevi i majke psuju „one na vrhu“ a sigurno ne psuju golubove na zgradama. Ono što možda iznenađuje je bespogovornost i pristanak pod pritiskom- dok sa svih strana šapatom čujemo kletve i odricanja na ime životarenja, s druge strane se ćutke danonoćno pokoravamo sistemu koji nas ubija, siše, omalovažava, prisvaja sve sokove hedonistički nakriljene, sve u ime dobrog vladanja.

Radi upućivanja neupućenih, sporni sastanak se tiče zahtjeva BH Gasa Vladi FBiH, prema kojem je neophodno povisiti cijene plina,  a o čemu bi spomenuta Vlada trebala odlučivati na nekoj od narednih sjednica. Izvjesno je u kolikoj je nedoumici ostavljen narod koji već gladuje i mrzne, pa i usred ljeta, kada mu jedan Baja poručuje da se, još vjerojatno ovaj put, skupe i muče dok odrasli kolo vode.

Povuci-potegni, uvijek iščupati Oni (na Vrhu) mogu. Moglo bi se danima raspredati o (ne)pravdi državne infrastrukture, šikaniranju radničke klase kojima je naloženo da krenu na prisilnu dijetu poslije ramazanskih praznika, sličnim događajima iz ne tako davne prošlosti. Uopće, naše podneblje pruža utisak neopterećenosti zahvaljujući mentalitetu bosanske duše kojeg tako volimo servirati domaćem i stranom tržištu u dugometražnim filmovima. Ulice prepune ljudi kojima lice govori sve osim onog što nutrinu razdire u parčad, masni i slasni (nutricionistički vrijedni, nadajmo se) vicevi o političarima čije afere skoro pa pričamo djeci umjesto Andersenovih bajki prije spavanja, smijeh u brojanju rata kredita, poklapanje telefona kad se treba javiti na poziv iz banke.

Nazovimo ovo slučajnom bahatošću ministra, prihvatimo njegove isprike i osude da su mu mediji ovo prišili zahvaljujući nepovoljnom kontekstu njegove izjave i ostavimo po strani filozofske retorike o nepostojanju slučajnosti. Do koje mjere smo spremni ispitivati još-uvijek-van-sportsku olimpijsku disciplinu pod nazivom „Preživljavanje u BiH“. I dok u Budvi imaju osmogodišnjeg Robina Hooda koji ukradene hiljadarke dijeli potrebitima, nama, očito, ostaje da čekamo bolja vremena, ma koliko to zvučalo kao Beckettova najpoznatija drama. Sreća naša pa je čekanje druga najbolja olimpijska disciplina koju dovodimo do zavidnog nivoa.