Ovih dana ne pišem ništa,
nemam šta pametno reći,
ljudi su na ulici,
ostavke pršte,
buntovnici žele nešto što još ne umiju izreći,
riječima,
pa su zapalili zgrade institucija sistema.
Plenumi niču u gradovima,
čini se da jedan progovara glas,
dosta je bilo povijanja leđa,
boljeg sutra
naših parazita.
Oni su u panici,
izdaju isprazna saopštenja,
teorije zavjere,
to je srpski plan!
neeee, to su smislili Hrvati!
tj. sve su zakuhali Bošnjaci!
Fahro,
Bakir,
Zlaja,
Mile,
Bosić,
Čović,
Željko,
Rusi,
Nijemci,
Amerikanci,
Turci,
i ostali
klinci,
palci.
Apsurd je da su oni zaista u pravu, svi su oni zakuhali čorbu, a mi smo krivci jer smo tu splačinu kusali sami.
Nemam šta reći, ovih dana smo otkrili da postoji i taj čuveni Treći Njutnov zakon, a nekako istovremeno smo našli da je lijek protiv parazita uvijek bio tu, pri ruci.
Lijek je solidarnost sa tuđom mukom,
lijek je suočavanje sa istinom da smo na dnu, ali da još nismo pali,
lijek je da smo otkrili da smo veliki upravo zato što smo mali,
lijek je i tvrda spremnost da idemo dalje,
da napravimo bolje,
a lijek je spoznati da nismo prepušteni sebi,
i da nećemo nestati tiho, otrovani i sami.
Još uvijek nismo svjesni kakve darove su donijeli, ovi topli februarski dani.