Ima li nas još ovakvih? Ima li nas koji težimo moralnom a ne materijalnom? Manje… Sve više, čini mi se… Od vazduha se ne živi. MIR I LJUBAV…Divna je ta kombinacija ali ne može se ni od nje samo opstati. Ali možemo li napraviti ravnotežu između ta dva kontradiktorna pojma (moralnog i materijalnog)? Zar je tako teško uživati u materijalnom na altruistički način? Doduše, u današnje vrijeme riječ “uživanje” je gotovo izgubila smisao. Ali onaj koji u sebi ima koliko toliko moralnosti znaće da rasporedi i ono što ima od materijalnog “užitka”.
Znam one koji sigurno moralnosti nemaju. To su oni “tatini sinovi”, gazde i gazdurine, oni koji sjede u fotelji i vode glavnu riječ. Vrše oni moć nad drugima, sprovode je. Pomislilo bi se, možda je imaju zbog sposobnosti, ali daj. Većina ih jedva i osnovnu školu ima. Ali nepotizam boji naše društvo, na žalost.
Ovaj put bi pažnju naročito posvetila onima kako i naslov kaže: koji NEMAJU DOM ALI IMAJU DUŠU. Da li ste primjetili nekad kada šetate gradom ili “idete svojim obavezama” , ljude koji prose, “kopaju” po kontejnerima? Smiješno pitanje, da. To je naša svakodnevnica. Da li ste im pomogli? Da li ste im pružili, ako ne novac, bar štogod od hrane, odjeće, obuće? Ili prođete brzinom svjetlosti pored njih. Zastanite ponekad… Nisu to obični prosjaci, lutalice, beskućnici. Imaju oni u sebi nešto vrijedno, ma mnogo vrijednije. Pogledajte im u oči… Govore one mnogo. Vidjećete sigurno životnu bol, patnju, tugu, jad i čemer, borbu za opstanak, ali kakvu? Onakvu kojom se ne služe oni potonji, lopovlukom. Ne kažu džaba: “Oči su ogledalo duše“.
10. oktobar se obilježava kao Svjetski dan beskućnika, a UN procjenjuje da broj beskućnika premašuje milijardu. Hm… Kakvi podaci. Ovaj prvi ih tako izdiže, reklo bi se: ” Ah, imaju tu čast da se slave”, dok ovaj drugi, kad malo bolje sagledamo govori frapantnu činjenicu, o radu lokalnih i državnih institucija na ovom polju. Ma rade one, kako ne rade. Pomažu one njima, ali kada? Pred izbore, ili eventualno na taj dan, tzv. Svjetski dan beskućnika.
Pokažimo koliko smo humani! Pomozimo im. Ima više načina. Od gore već pomenutog (davanje hrane, odjeće, obuće i novca) možemo i dalje ići. Da li ste nekada razmišljali o odlasku u Centar za socijalni rad, kada bi vas pogodio neki prizor na ulicama vaših gradova? Niste. Imate svoje porodice, obaveze, kome je još do toga?! Ali zamislite kada bi svi mi pomogli na neki od načina. Vrlo je moguće da bi se rad institucija poboljšao na tom polju pod pritiskom gomile zahtijeva. Poboljšala bi se harmonija u društvu, bar. Jer ljudi: U MUCI SE POZNAJU JUNACI, U DOBRU JE LAKO DOBAR BITI!
Prava snaga čovjeka nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovek određuje u mislima, izražava u riječima, i sprovodi u djelima! (Tolstoj).
Dobro razmislite.
Mir duše ćete osjećati sigurno. Pomogli ste – uspjeli ste biti čovjek!
Veliki čovjek, da, da!
* za konkurs