Nema nista dosadnije nego kad vas neko gnjavi snovima, pogotovo ako dolaze od od emigranta i to ratnog. Kao ja , naprimjer. Vraca mi se cesto san o prozivljenom, o naizgled mirnom popodnevu kad sam izvela kcerke da voze bicikla koje su tek dobile i nisu vozale, jer, eto, zarati. nisu ih no to popodne vozale , jer se nebo otvorilo.
Sanjam cesto taj grad da je opet citav, kao onaj nas hrskavi pipun, kako se dinja zove po mostarski. Imena ulica znam, nisu ih promijenili, nisu okrenuli ni tok rijeke. Sve koraci prepoznaju, poznata kaldrma i mekani asfalt od vrucine.
Jedno sam ljeto, ne mogavsi da cekam jutro, sludjena putem i dugim odsusutvom, odmah krenula na Most, samo da ga pocurim. Znajuci gdje idem, nisam bas ni gledala kako gazim i na rupi od granate koja prije nije tu bila, pala i izvrnula clanak, onako mocno, pravo da se poslije sramotis godinama. Podignem glavu, a na stolicama ispred oblizne kapije sjedi grupa zena i slatko se smije i zabavlja mojim padom. “Ne brini gospoja”, doviknu jedna, ” stalno tu padaju ovi sto dodju samo preko ljeta, pa mi , evo, stavili stolice da gledamo”. I te zene sanjam, ali u mom snu one ne sjede i smiju se , nego trce prema meni da pomognu.
Poslije takvih noci se budim umorna i sve bliza onoj Dugmetovoj pjesmi “Nikad se necu vratiti u svoj rodni grad”. Nisam mogla da nadjem kucu.