O Neletu je najbolje ne pisati, ne govoriti, zaobići ga u širokom luku. Razlog je jasan: sa njegovim političkim stavovima se uglavnom ne slažem a ovdašnju rulju koja ga vrijeđa prezirem. Kada ga hiljade jebenih idiota, primitivaca i ksenofoba vrijeđa a “fina gradska raja” to perfidno i oportunistički odobrava, jedino ti ostaje stati iza simbola onog Sarajeva iz 80-tih godina, ali ja to ne mogu. Ne mogu jer Nele Karajlić tendeciozno izvlači iz događaja 90-tih ono što mu odgovora za njegovu priču izostavljajući i prešućujući brojne važne fakte koji se ne uklapaju u sliku njegove retrospektive ratnog perioda u BiH. Bez obzira na moje neslaganje sa njegovim stavovima uvijek ću braniti njegovo pravo da dođe u Sarajevo. Nije Sarajevo ništa dalo Neletu Karajliću kako se ovdje obično tvrdi, nego je on Sarajevo proslavio kroz Top listu Nadrealista, Zabranjeno pušenje i pokret New primitives i zajedno sa svojim drugarima iz “Fuada Midžića” doprinio tome da naš grad postane prepoznatljiv i omiljen širom Jugoslavije.
Pročitao sam knjigu “Fajront u Sarajevu” i to dva puta i kad izostavim 20-tak stranica neslaganja sa njegovim viđenjem događaja iz 90-tih, knjiga je prosto izvrsna. Jedna od najljepših priča o svom gradu koju sam pročitao i tih čuvenih 16-stepenica do Seje Sexona u koje je stalo naše odrastanje uz pjesme “Zabranjenog pušenja”. Malo koja knjiga je u meni izazvala takvu buru emocija, to oduševljenje i tugu, to razočarenje ne samo autorom nego i događajima pred rat o kojima govori. Pogledao sam i dva intervjua koje je nakon toliko godina dao sarajevskim novinarima i mogu slobodno reći i dalje je duhovit i interesantan kada govori iako se sa njim oko malo čega mogu složiti.
Nele se drži teze: narod u BiH je glasao za nacionalističke stranke 1990. godine koje su ga dvije godine poslije uvele u krvavi građanski rat. Tu tezu uopće ne mislim pobijati ma kakvu god histeriju ona inače izazivala u Sarajevu. Ko god ko papagaj ne ponavlja “agresija, agresija…” u našem gradu odmah je etiketiran na najgori način i još mu se imputira da je “pljunuo na bošnjačke žrtve”. Rat u BiH 1992-1995 godine je sve drugo samo nije crno-bijel kako mi to volimo posmatrati iz ugla žrtve. Smatram da je Nele namjerno istrgnuo događaje u Bosni pred sami rat iz šireg konteksta raspada Jugoslavije. Govoriti o “naoružanom i pomahnitalom narodu” u BiH koji samo čeka momenat da krene put “onih drugih” a ne reći da su Srbija i Hrvatska godinama potpaljivale vatru i huškale ta tri sirota naroda jedan na drugi zarad svojih interesa je prosto licemjerno. Kao da smo se mi sami pobili a eto Beograd i Zagreb su nas molili i preklinjali da nađemo neko mirno rješenje i ne srljamo u sopstvenu propast. Nele, da bi održao svoju tezu o isključivo građanskom ratu u BiH, prešućuje odavno utvrđenu činjenicu a to je da su Miloševićev i Tuđmanov režim politički, vojno, finansijski, obavještajno i na svaki mogući i nemogući način bili direktno involvirani u rat u BiH i to čak su u jednom periodu rata i otvoreno surađivali. I ptice na grani više znaju o čuvenom “crvenom” telefonu i direktnoj liniji između Tuđmana i Miloševića tokom rata u BiH. Nele stalno koristi istrošene i ispolitizirane termine “građanskog rata” i “agresije” i suprotstavlja ih jedan drugom, a neće da vidi da ta dva termina nisu nipošto u koliziji.
Druga Neletova teza je taj famozni referendum gdje opet on predstavlja samo dio priče koji mu odgovara a to je da su bosanski Muslimani (danas Bošnjaci) uz pomoć Hrvata preglasali Srbe, otcijepili se od Jugoslavije i proglasili nezavisnu bosansku državu. Koliko god se ljutilo i bošnjačko i pseudograđansko Sarajevo, ova teza jeste djelimično tačna i jedan narod jeste preglasan 1.marta 1992. godine, te je ubrzo Međunarodna zajednica na osnovu rezultata referenduma, koji su Srbi masovno bojkotovali, priznala BiH kao nezavisnu državu. Ali od čega su se to Muslimani u Bosni otcijepljivali Nele neće da kaže. Od Titove Jugoslavije, zemlje koja više nije ni postojala, ili od Miloševićeve, Šešeljeve i Arkanove Srbije? Godinama tvrdim da priča o nekoj “hiljadugodišnjoj historijskoj državi Bosni” je obična farsa i mit nastao u Sarajevu s početka 90-tih , na momente taj bošnjački mit čak je i tragikomičan jer pokušava da parira hrvatskom i srpskom nacionalnom mitu o “Stoljeću sedmom” i “Kosovskom boju”. Nikada i nikada Muslimani (danas Bošnjaci) se, a od njihove odluke je zavisila nezavisnost BiH, ne bi odlučili otcijepiti da je Srbija umjesto Slobe Miloševića i srpskog nacionalizma izabrala drugi, građanski koncept koji su predstavljali Latinka Perović, Srđa Popović, Ivan Đurić i drugi sjajni srpski intelektualci.
Ne sporim Neletu da nije želio raspad zemlje, sve je učinio podržavši Markovićeve reformiste da sačuva Jugoslaviju, ne sporim da je njegovo legitimno pravo da bude protiv referenduma o nezavisnosti BiH, i svjestan sam da bilo ko ko je početkom aprila ‘92. javno ovo govorio u Sarajevu jednostavno nije bio dobrodošao. Potpuno razumijem i što je napustio grad dan-dva prije početka rata i troipogodišnje opsade jer kako kaže “nije htio učestvovati u ratu”, sigurno bi se suočio sa brojnim neugodnostima da je ostao u ratnom Sarajevu, ali pitam se kako baš ode u Beograd koji je itekakako bio umiješan u ratove 90-tih u bivšoj Jugi a ne npr. u neku evropsku zemlju. Kaže Nele u Beogradu se odlično osjećao, to je kosmopolitska metropola i sl. Ja ne znam o kom Beogradu Nele govori. Da govori o onom iz 70-tih i prve polovine 80-tih i shvatio bih, ali Nele ne odlazi u taj Beograd jer tog Beograda više nema. Kada je milion ljudi zaurlalo “uhapsite Vlasija” i “Slobo Srbine” 1988. godine, Beograd je prestao biti prijestolnica i svjetionik jedne velike i divne zemlje. Nele odlazi u jedan drugi, nacionalistički Beograd pod međunarodnim sankcijama kojim haraju Arkanove, Šešeljeve i druge fašističke falange, u Beograd u koji jednom sedmično dolaze lideri bosanskih Srba, danas svi redom osuđeni i optuženi ratni zločinci u Hagu, po upute i instrukcije. Šta tu ima kosmopolitsko u gradu kojim krstari vojna policija i kupi srpske izbjeglice, mobiliše i baca na najteža ratišta u Bosni i Hrvatskoj? I bez obzira na to, u takvom Beogradu, u kojem se bacalo cvijeće na tenkove koji su polazili put Vukovara, postojala je i druga priča, ona topla, ljudska. Umjetnici, glumci, intelektualci i obični hrabri ljudi koji nisu javne ličnosti su otvoreno dizali svoj glas protiv barbarske opsade Sarajeva. Nažalost, Nele nije iskoristio tu priliku i pridružio se toj grupi od par stotina ljudi koji su osvjetlali obraz Beograda 90-tih godina. Bez obzira na salve uvreda koji su mu bile upućene iz opkoljenog grada i to najčešće od ljudi koji mu nisu bili ni do koljena u onom prijeratnom Sarajevu i koji su samo iskoristili momenat da saspu svoju žuč i ljubomoru, on se morao izdići iznad istih. Bez obzira i na ratne zločine koji su počinjeni nad srpskim civilima u opkoljenom Sarajevu, Nele je imao moralnu obavezu na svakom koraku javno osuditi anticivilizacijsku troipogodišnju opsadu grada, svog grada. Kao moralnu vertikalu uzeti ću čuvenog glumca Boru Stjepanovića koji je sa svojom porodicom preživio agoniju i žestoko najebao te1992. godine, koji je kao i Nele sebe smatrao Jugoslavenom i ničim ga nije privlačio referendum o nezavisnosti BiH. Taj časni Bora Stjepanović niti jednog momenta nije relativizirao stradanja u ratu pričom “o uzrocima i posljedicama”, kako to Nele radi, nego je od prvog dolaska u Beograd do današnjeg dana jasno sebe odredio prema srpskom nacionalizmu a ubijanje Sarajeva je otvoreno osudio. Bora je sa svojim kolegama ispred Ateljea 212 držao svijeću i opominjao da se naš grad ruši i ubija, a tebe, Nele, nije bilo tu. U Sarajevu je poginulo na hiljade civila u redovima za hljeb, za vodu, na pijaci i to se moj Nele ne zove POSLJEDICA (bilo čega) nego ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI. Mi koji smo ostali u opkoljenom gradu nismo baš bili svi bošnjački nacionalisti, ni glasači SDA, ni obožavatelji tvorca “Islamske deklaracije” ali to snajperistima koji su sijali smrt po sarajevskim raskrsnicama uopšte nije bilo važno.
Ipak, teza o 150 000 prognanih i etnički očišćenih Srba iz Sarajeva je Neletova omiljena poslastica gdje se on poziva na golu matematiku. Svima je jasno da je Sarajevo etnički čist bošnjački grad, dobrim dijelom ksenofoban i netrpeljiv prema svemu što je drugačije i različito od stava većine njegovih današnjih sugrađana, da sve ono što počinje sa “multi” što ga je decenijama krasilo više ne postoji i bojim se nažalost više neće ni postojati. Neću sad da lamentiram o jednom gradu u kome je od 1945.-1990. godine ideja Jugoslavije i zajedništva istinski saživjela. Tog grada više nema, to je fakt i tu Nele daje odličan prikaz stanja. Ali Nele ne želi da uđe u suštinu odlaska 150 000 Srba iz Sarajeva, opet navodi vodu na svoj mlin i odlazak Srba želi prikazati kao neku bošnjačku “Oluju” (namjerno sam uzeo ovaj primjer) u kojoj je u 24 sata etnički očišćeno i dalo se u zbijeg hiljade i hiljade ljudi. To prosto nije istina, o odlasku Srba iz Sarajeva i razlozima odlaska mogu se napisati stotine stranica, trajao je godinama i nipošto se ne može isključiti odgovornost i bošnjačkog državnog vrha, ali nikako se ne može sve to pojednostaviti kao što to Nele čini i prikazati sistematskim zločinom i klasičnim etničkim čišćenjem. Gorka istina je da tih ljudi više nema, oni se neće vratiti, mnogi od njih imaju nove živote od Toronta pa do Melburna a posljedica je za neke od nas više nego bolna – Sarajevo se više ne može zvati multietničkim gradom.
“Fajrontom u Sarajevu” oprostio se Nele od Sarajeva – a niti je on oprostio Sarajevu, a niti Sarajevo njemu.