Uvijek sam govorila “Sloboda izbora je divna stvar”, ali šta mi je ona donijela? Ne postoji bolje sutra za svakoga.
Svaka religija ima u sebi ono iščekivanje “boljeg sutra” koje će se desiti poslije nekog događaja. Nekog određenog dana. Postoje i one religije koje predskazuju propast, totalni krah, u vidu sudnjeg dana. Samo u mom životu ravna linija. Ni prije ni poslije ništa se ne dešava.
Isto je i sa izborima. Predskazuju bolje sutra ili totalni krah ako glasamo za protivkandidata. Kad medijska mašinerija dostigne svoj vrhunac propagirajući izlazak na biračka mjesta, nastaje neka masovna opsjena. U narodu se pojača doza kolektivnog ludila. Dvije trećine stanovništva pomisli:
-Gotovo je!!! Ako ne podržim ove svoje nestat će me!
Prvo što sam u životu odabrala je da budem apolitična. Samim tim sam sebe osudila na niskobudžetne poslove sa dosta fizičkog rada. Bilo je naravno tih momenata kada bih podržala neke ljude, pojedince,,, nikad političke partije. Poslije izbora bih shvatila da više nismo tako dobri prijatelji. Da im više nisam potrebna.
-Stani malo!!!- pomislim. Zar do jučer nismo bili prisni? Čini mi se imali smo iste probleme i tražili zajednička rješenja. To što sam te prekrižila na glasačkom listiću bilo je da ti učinim! Šta tebi bi da me prekrižiš u životu???? Čak i onaj dio porodice koji se aktivno bavi politikom, samo par mjeseci prije izbora sjeti se da postojiš. I ta iluzija traje do izbornog dana.
Sve je više tekstova koji obiluju problemima manjina. Shvatim da u ovom mom entitetu, gdje bih trebala biti većina, ja sam uvijek na margini dešavanja. Nekako sam cijelog života u većini koju činim ostala manjina.
Kažu ”Ljepota je u neznanju”!!!
Što sam više učila to sam manje bila potrebna. Znanje donosi onaj teret svijesti i savjesti. Kad naučiš i spoznaš mnogo toga, ne možeš se vratiti na onaj početni level i postati klimoglavac. Znanje te stalno potiče da razmišljaš, preispituješ postupke, postavljaš pitanja…. A kao takav automatski nikom ne trebaš.
Nemojte pogrešno da me shvatite. Nisam ja nikakva super inteligentna žena. Naučila sam recimo šta su to ljudska prava. Shvatila sam kako bih trebala da živim i šta je to što je normalno,,,, ili bi trebalo tako da bude. I kako sam onda mogla da se pomirim sa trideset radnih dana u mjesecu. Sa toplim obrokom od dvije marke. Neplaćenim produženim radnim vremenom. Nemogućnošću da dijete odvedem doktoru zato što moram na posao…… O svom odlasku kod doktora, ili o bolovanju da i ne govorim.
Al eto,,,, imala sam dovoljno pameti da samostalno donosim odluke. I to me je koštalo zaposlenja.
Zdravstvena zaštita je pravo svake osobe po nekom osnovu. Šta da radiš u situaciji kad firma to ne uplaćuje?… A liječenje je neophodno??? Vidim opet neke reforme vezane za ovo pitanje. Kome li će sad da se smrkne?
Meni se desilo u jednoj firmi da su rekli:
-Stvarno mi je žao! Platili smo liječenje starijoj osobi, bivšem narkomanu, opštinskom problemu,,, al bilo je džaba! Oni su umrli. Ne možemo dati pare sad i za liječenje vašeg djeteta! Razumite nas, nije ni nama lako! Razumjela ja to ili ne, za mene ne može…
Isto je bilo i prije dvije decenije. Išla sam da tražim stipendiju. Tada ko i sada, na margini dešavanja. Odgovor je bio otprilike ovakav:
-Mi kao firma moramo stipendirati djecu naših uposlenika. Nemamo novca za svakoga. Probajte u opštini,,,, a opština mala.
Neka prava uvijek su mi bila nedostižna.
Više od dvije decenije prođe u iščekivanju tog boljeg sutra. Sve je isto ništa se ne dešava. I onda se pojave ljudi koji mi kažu:
-Lako je tebi!!!? Iako sam nezaposlena. Mora da imaš neku štelu! Ko da mi je u životu trebala štela za sva ova “tovarenja”???
Pravo na slobodu izbora je divna stvar, ali te ponekad košta svega…
Možda je bolje bilo da sam birala ono što većina misli,, bez ikakvih pitanja. Svi kažu “Nije bitno ko si, bitno je da si čovjek.” Sad vidim to nije dovoljno. Ako želiš da ostvariš osnovna ljudska prava bitno je da si u skupštinskoj većini.
Evo opet je izborna godina. Trenutno sam u iščekivanju novih prijateljstava. Desit će se,,, jedino u to sam sigurna.