Pisao: Eldar Ridžal
Neka tuga ostane – Sarajevo 1984. / drugi dio
* Naslovna fotografija preuzeta sa portala Spiegel.de
…
GDJE SMO ONO STALI?
Godine 1977. dosta njih se nasmijalo zbog predlaganja Sarajeva kao domaćina na Zimskim olimpijskim igrama. Nitko nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi. Olimpijske igre do tada su organizirale bogate zemlje zapada. Bile su, i još uvijek su, vrlo prestižan, skup događaj, izlog i poslovna kartica na međunarodnoj sceni. Kako bi pobijedilo, Sarajevo je najprije moralo uvjeriti domaće skeptike da posjeduje kapacitete, sposobnosti i odgovornost za organizaciju. Aplikaciju su morale odobriti Komunistička partija i Vlada Republike Bosne i Hercegovine, a odobriti i podržati Savezna vlada.
Druge republike Jugoslavije smatrale su Bosnu i Hercegovinu “tamnim vilajetom” (tamni, retrogradski svijet), svojevrsnim siromašnim rođakom koji zaslužuje suosjećanje, sažaljenje i pomoć, ali ništa više od toga. Svrsishodno tome, prva reakcija drugih republika bila je snažna nevjerica. Konačno, homologacija je dobivena kod kuće. Na međunarodnoj razini, Sarajevo se natjecalo s Sapporom i zajedničkom aplikacijom dvaju švedskih gradova, Falun i Göteborg.
Nakon što je okončao svoju posljednu posjetu Sarajevu, kako bi iskušaosposobnost eventualnog domaćina međunarodnog događaja ove veličine, Marc Hodler je izvijestio Olimpijski odbor: “Jugoslavija je zemlja koja se brzo razvija, ljudi žive slobodni i sretni”.
Prije glasovanja, britanski novinar Pet Bedford napisao je: “Ako odaberete Sapporo, Japanci će demonstrirati velika i neviđena dostignuća tehnologije i očarati vas atraktivnošću, a ako se odlučite za Falun i Göteborg, Šveđani će vam pokazati fjordove i ledene brijegove, ali ako vaš izbor bude Jugoslavija i Sarajevo, naći ćete prijateljske ljude, veliko srce i prekrasne planine “.
KOMUNISTIČKE IGRE
XIV. Olimpijske zimske igre održane su u Sarajevu od 8. do 19. februara 1984. godine. To je prva Zimska olimpijada koja se održava u komunističkoj zemlji. Bio je to rekordan broj sudionika iz 49 zemalja, od kojih je bilo 1.272 sportista (274 žene, 998 muškaraca) koji su se natjecali u trideset i devet disciplina, a pratilo ga je 7.393 novinara i vidjelo ga je dvije milijarde gledatelja. Organizatori su prodali 250.000 ulaznica i zaradili ukupno 47 milijuna dolara. Zahvaljujući igrama, stvoreno je 9.500 novih radnih mjesta.
Po prvi put, kao sportski demonstracijski sport, na Zimskim olimpijskim igrama sportistii s invaliditetom nastupali su u veleslalomu, a klizački par na ledu Jayne Torvill i Christopher Dean iz Engleske dostiglii su maksimalni rezultat, što do tada nikada nije bilo zabilježeno.
Zimske olimpijske igre u Sarajevu također su pokrenule jednu od najvećih sportskih ikona krajem dvadesetog stoljeća, klizačicu Katarinu Witt, iz Istočne Njemačke, koja je osvojila zlatnu medalju (u to vrijeme, Istočna Njemačka je postojala kao nezavisna zemlja).
Po prvi puta, Jugoslavija osvaja medalju na Zimskim olimpijskim igrama. Slovenski skijaš Jure Franko uzeo je srebro u veleslalomu, koji je cijelu naciju uvukao u ekstazu. Tijekom dodjele nagrada, ispred sportskog i kulturnog centra “Skenderija”, desetine hiljada ljudi vikali su: “volimo Jureka, više od bureka!”
Juan Antonio Samaranch je po prvi put stupio na dužnost na Olimpijadi u Sarajevu, kao predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. U svom govoru na zatvaranju Igara, je rekao da olimpijski pokret biva obogaćen, jer po prvi put Olimpijske igre organizuje cijeli narod. Tada se između grada Sarajeva i dostojanstvenika Samarncha rodilo prijateljstvo, koje je trajalo dvadeset godina, sve do Samaranchove smrti.
AL SVEMU DOĐE KRAJ…
U prvim mjesecima rata, 1992. godine, mnoge olimpijske zgrade su uništene, namjerno, kao i sve što je svjedočilo o zajedničkoj historiji i životu bosanskih građana. Zetra, sportski centar, s veličanstvenom ledenom dvoranom, koja je bila pozornica svečanosti zatvaranja Olimpijskih igara,je bombardirana i zapaljena, uništena do temelja. Centar Skenderija, Olimpijski muzej, hoteli u planinama … Sve je uništeno.
Već u aprilu 1992. godine, na planini Jahorina, agresori su se stacionirali s oružjem na početnoj stanici žičare i ‘naplačivali karte’. Planina Trebević, tako blizu da su je Sarajlije smatrale planinom svog dvorišta, ali ona više nije bila ista za stanovnike Sarajeva. Nakon rata, mnogi se nikada s nje nisu vratili. Staze s bob-sanjkama minirane su tokom rata. Danas su napuštene, dogodi se samo nekoliko hrabrih poduhvata za prikupljanje starih metaka i i prodaje istih obrtnicima za izradu suvenira.
Olimpijska naselja, Mojmilo i Dobrinja, osmišljena su da postanu novi gradski distrikt. To je široko, lijepo područje, blizu aerodroma, gdje je nakon završetka igara dodijeljeno cca. 2.750 modernih apartmana onima kojima je to bilo najpotrebnije.
Na početku rata, u aprilu 1992., okrug Dobrinje je teško granatiran. Agresori su je pokušali zauzeti. Nisu uspjeli. Ali taj okrug je bio pod opsadom za vrijeme rata, izoliran od ostatka Sarajeva, neka vrsta opsade u opsadi. Borba stanovnika, miješanih ljudi svih nacionalnosti i religija, priča je uzorne hrabrosti i snage. Danas Dobrinja predstavlja nevidljivu linija podijeljenog Sarajeva.
Godine 1994. XVII. Zimske igre održane su u Lillehammeru u Norveškoj. Samaranch je prekinuo svoj boravak tamo i vratio se u Sarajevo, kako bi pokazao svoju solidarnost prema gradu i njegovim građanima. Sa svojim dolaskom u opsjednutom Sarajevu, Samaranch je pokazao zainteresovanost, hrabrost i odlučnost, što je mnogima sa zapada nedostajalo.
Sa zrakom prkosa, kao da nema opasnosti sa brda, ali vidno potresen, Samaranch je stajao na ruševinama sportskog centra Zetra gdje je deset godina prije zatvorio Zimske olimpijske igre. Takav čin je stanovnicima Sarajeva dao znak i ulio nadu da nisu mrtvi, da nisunapušteni ili zaboravljeni. Sarajlije su mu jakozahvalne na tom gestu …
Samaranch je obećao da će učiniti sve što je moguće da bi rekonstruirao Olimpijski centar Zetra. Održao je svoje obećanje 1999. kada je središte obnovljeno i ponovno otvoreno.
NEKA TUGA OSTANE, KAO DOKAZ SRETNIH DANA
Nešto više od 30 godina kasnije, simboli Olimpijade još uvijek su prisutni u Sarajevu. Maskota “Vučko” je danas najveći suvenir za turiste, a njegova blijeda slika još se može vidjeti na fasadama brojnih zgrada i na ruševinama mnogih olimpijskih građevina. Putokazi upućuju na “olimpijsku planinu”, a mnogi se sjetno prisjećaju te energije, složnosti i poleta, uzdišu, sjećaju se vremena kad su bili “sretni i ujedinjeni”.
Najljepša hvala na čitanju!
Prvi dio: http://www.6yka.com/blogovi/blog/24070/neka-tuga-ostane-sarajevo-1984.-i-dio