Imam ja druga. Često noću obilazi kafane s jednim Kožom. Taj Kožo ima običaj uer gluho doba noći zvati nekog svog jarana i pričati mu vic. Dok Kožo priča vic, moj drug se dosadjuje, pa zove mene i iznosi mi neke svoje ideje u kojima je onoliko prosperiteta, koliko članica zemalja ima UN. Tako me baš neku noć nazvao drug i kaže da Kožo opet priča neki isfurani vic, a njemu sinulo kako će mu biti bolje u životu. Ovdje se samo treba opet zaratiti.
- Jesil lud druže, kakav rat ? Zar nam nije dosta toga ?
- Samo rat. Ja samo tako mogu legalno otići iz ove vukojebine.
- Pa druže, možeš legalno otići i bez rata..
- Jok. Sve je to ništa. Imam ženu, neću se razvoditi pa se vjenčavati s nekom Švabicom. Da studiram vani, prekasno je..
- A pos'o ?
- Ma koji posao ? Pa ja ovdje ne mogu naći posao od kojekakvih sinova generala čiji su očevi ratovali po Berlinu. Samo rat, pa da i ja budem general u Berlinu, a moje dijete se može nekad, kao istinski patriota i osoba koja iznad svega voli Bosnu i Hercegovinu, zaposliti na neku državnu pipu.
- Kolko si popio
- Tek smo došli. Trijezan sam. Pri čvrstoj pameti i svijesti izjavljujem da mene samo rat može spasiti. Pa fino azil, pa fino berlinski hajam, pa lov u mutnom ... Ajd zdravo, evo Kožo ispričo glupi vic onom svom...
- Zdravo...
Ne mogu se oteti dojmu da ima smisla u onome što mi reče moj drug. Iako sam milion puta u sebi ponavljao da onaj ko želi rat, nek mu rat bude i u kući i u dvorištu. Ljudi su bez posla, bez perspektive, bez načina da promjene stanje oko nas. Samo jednu stvar bi trebali promjeniti pa da nam bude bolje. Ne trebamo govoriti: Nek smo živi i zdravi. Trpimo brate puno. I previše. Zato razumjem druga. Bježati što dalje odavde. A kako legalno pobjeći ako se ne zarati. Pa se sjetim jednog drugog druga, koji bi u slučaju rata bio s druge strane, što je dokazano na posljednjem završenom ratu na ovim prostorima. Često sam ga zajebav'o kako ću u slučaju da se zarati, upravo njega prvog zaganjati. On mi kaže da nema šanse da ću ga ikada uhvatiti, jer će on biti negdje u sjevernoj Njemačkoj.
- Pa baš zbog toga – velim mu ja – jer i ja ću žena, djeca i pravac Njemačka.
Nazovem druga u kafani.
- Halo. Tvoj plan za odlazak odavde uz rat je neostvariv.
- Što ?
- Ko će ratovati ?
- Pa ko je ratovao i prije, ratovat će i sada. Zar nije tako ?
- Jes'. Samo što bi sada svi ratovali u Njemačkoj.
- Jebiga.
- Ajd zdravo.
Kako uz rat da nam bude bolje. Jedino da nas napadne Njemačka ili Austrija, a mi im se fino predamo. Boli nas, kurčit ćemo se mi i pored predaje. U tome smo barem nenadje...mašivi.
