04:38 časova. Subota jutro, prohladna i mračna, sunca još uvijek nema. Tresem se dok vjetar bije u kosti. Granica. Mađarska granica. Krenuo sam za Budimpeštu, na vikend, da vidim, prohodam i vratim se kući u dom sa toplom posteljom, majčinim zagrljajem, očevom riječju i bratovim šalama.
Stojim i čekam u redu sačinjenom od nas- ljudi, istih kao što su i oni iz Kine i Indije, Sirije i Amerike… Stojim u redu i ispred sebe vidjeh žice sa TV ekrana.
“Vanredna vijest! Mađarska ograđuje žicama svoju zemlju. Žilet žice će onemogućiti prodor migranata.”
Stojim te hladne subote u redu prihvaćenih. U redu ljudi koji smiju ući, biti i izaći iz njihove zemlje, dok neki drugi neprihvaćeni su svoje snove sjekli žilet žicama, svoje nade kačili na ogradu od dva metra, dok su bili na sekund od voza budućnosti, voza života.
Čekam u redu. Sporo ide kontrola. Razumijem. Mene se ne boje, ja sam Adnan Selimović iz Bosne i Hercegovine… Adnan iz zemlje gdje je rat harao dok sam ja bio kosmička prašina… Adnan iz zemlje iz koje su mnogi bježali zbog rata kao i ovi sada- neprihvaćeni…
I zato, budimo sretni i srećni, volimo i ne mrzimo, podržimo i hvalimo jedni druge, jer nekima snovi nikada ne postanu java. Ne što ne žele, već što im se ne da prilika.
I ne dozvolimo da stojimo u redu neprihvaćenih, molim vas!