Ovih dana je u svim medijima i na društvenim mrežama glavna vijest da će se u BiH u septembru održati prva oficijelna Parada ponosa. Krenule su reakcije sa svih strana. Jedni hejtaju i pripremaju linč, a drugima je baš drago da se to dešava. Postoji treća kategorija, koja se obično ne čuje baš od ove dvije, dijametralno suprotne. Ona kategorija koju nije baš previše briga, i koja će se ponašati kao da se to ne dešava. Jer u zemlji gdje su sva ljudska prava već toliko „skršena“ da nas pozitivne priče ugodno iznenade, većinu „strejtera“ jedostavno nije briga i ne misle da u ovakvoj zemlji nečija LGBT prava mogu i trebaju biti prioritet. LGBT populacija će reći da su svakom njegova prava najvažnija, i to je tačno.
Ne volim agresivne vjernike kao ni agresivne ateiste, ne volim kada se država petlja u stvari koje trebaju biti lični odabir svakog čovjeka. Ne volim kada ljude gađaju kamenjem jer su drugačiji i kada bilo ko pravi geto za bilo koga. Takođe ne volim kada me ubjeđuju da mi se nešto treba sviđati ako mi se ne sviđa i da je parada ponosa „događaj godine“ jer nije.
Kada živite u Londonu “transgender“ i sve ostale kategorije iz „LGBT“ skraćenice vam postanu uobičajeni, kao da su svi došli da žive baš tu. London je grad koji briše granice, nacija, rasa, religija, pa i sex. opredjeljenja. Što ne znači da ćete se navići. Neću se nikad naviknuti, iako nisam homofob. Uvijek će mi biti odbojno kad na TV-u ili uživo vidim dva muškarca ili dvije žene kako se ljube. Ali to mi ne daje za pravo da ih smatram manje vrijednim.
Jedan od mojih najboljih prijatelja i jedno od meni najdražih bića na ovom svijetu je gay. Bio je to i prije nego je osvijestio šta je, i biće to uvijek. Jer ima srce veliko kao nogometno igralište. Jer me niko na svijetu tako ne nasmijava. Jer ga volim kao osobu. On sada živi u jednom gradu u Njemačkoj gdje se kako kaže parade ponosa održavaju jako često, i kako on kaže strašno ga nerviraju. On nije nimalo samozatajan ali smatra takve evente viškom egzibicionizma i pretjerivanjem.
Bilo kako bilo, mi nemamo prava da osuđujemo, ili definiramo šta je „pravi put“. Mi nemamo prava da govorimo da nekog treba izolirati iz društva jer je drugačiji od nas, ako nikog ne ugrožava. Imamo pravo da nam se ne sviđa nečiji životni stil, ne moramo se slagati sa svim tezama koje nam servira moderno doba, i ne moramo kao ljudi, grad ili država „urbanost“ i „prozapadnost“ dokazivati gay paradama. Ali možemo, ako smo tolerantni. Prema drugom i drugačijem. Dokle god smo, i mi i učesnici parade, i oni tihi samozatajni pripadnici gay populacije, svjesni da nas to ne čini urbanim i da nas to ne čini demokracijom i civilizacijom. Poštivanje SVIH ljudskih prava a ne samo nekih je ono što definira demokraciju i civilizirana društva.
Kada uspijemo osvijestiti sve socijalne, ekonomske i političke teme/krize koje su nam svima zajedničke, bez obzira na seksualno opredjeljenje, i kada uspijemo kao narod reagirati na sve nepravde koje nas okružuju, na bilo koji način, tada ćemo se moći nazivati osviještenim građanima u punom smislu riječi, demokracijom u punom smislu riječi, urbanim itd. Dokle god u šumi ljudskih prava biramo jedno ili dva koja podržavamo, dok ostala ugrožena prava i naša i tuđa, ignorišemo, nismo nikom pomogli.
U ovoj zemlji i heteroseks. i LGBT populaciji jednako su ugroženi pravo na zdrav život – jer je sistem zdravstva u krizi, pravo na zaposlenje i plaću – jer je nezaposlenost ogromna i ljudi masovno iseljavaju, pravo na obrazovanje – jer je sistem obrazovanja nefunkcionalan i ne školuje potrebne kadrove već ljude koji poslije ili sjede na birou, ili ako su sretni, emigriraju u Njemačku.. itd.
Kada vas nerviraju drugi i drugačiji, sjetite se da i vi nervirate njih, i sjetite se da svi zajedno imamo zajedničke probleme, koje ignorišemo svi zajedno. I da pričom o Paradi ponosa skrećemo pažnju sa svih drugih problema, koji će i dalje biti tu kada se slegne prašina marširanja u duginim bojama.
Lično mislim da u ovakvoj zemlji ima mnogo važnijih tema, i to je jedini razlog zašto pokušavam ignorirati cijelu tu priču. Mnoge stvari koje nam nisu po volji paradiraju pred našim očima već dugo – negatvna selekcija kadrova u svim segmentima društva, korupcija i nepotizam, odsustvo zakona, prava i konstantna nepravda. Parada siromaštva i bijede koja je i materijalna i često duhovna je naša svakodnevnica.
Negdje iznad duge postoji zemlja blagostanja, zemlja za sve nas, kako je nekada davno pjevao Milan Mladenović – „zemlja za sve naše ljude“. To je zemlja koju sanjam, želim i o kojoj maštam. Zemlja koja neće biti tijesna nikom, zemlja koju će jednako da vole i poštuju i smatraju svojom domovinom sve nacije i religije koje u njoj žive. Zemlja u kojoj će jedna Parada ponosa biti tek sporadičan relativno nebitan događaj koji potvrđuje da LGBT populacija ima pravo da se izrazi i na taj način, kao što većina onih koji smatraju da je to suvišno i nepotrebno ima pravo da ignorira cijelu tu priču.
I mrzim kada mi kažu da nas Parada ponosa čini civiliziranim. Civilizirane zemlje imaju dobre bolnice, stabilnu ekonomiju, nezavisno sudstvo, autoputeve i socijalnu državu. I da, imaju i Parade ponosa. Koje se nekom sviđaju nekom ne, ali sigurno nisu prijelomni faktor definicije društva i države.
U civiliziranim zemljama ljudi koji su u toj zemlji zaradili penziju ne moraju da se hrane po javnim kuhinjama. Ljudi čija su djeca bolesna ne moraju da misle kako pronaći novac za liječenje te djece u inostranstvu jer država je to sve uredila a to se zove zdravstveno osiguranje. U pravom smislu riječi. U civiliziranim zemljama ne dopuštate da vam fašisti paradiraju pred nosom i pozivaju na nova ubijanja, rat i krvoprolića.
Svim onim ljudima koji svakodnevno gledaju kako da prežive u ovoj zemlji sasvim je nebitno ko paradira u duginim bojama. A takvih ljudi je puno. Tu i tamo, ako vam se da, mogli bi paradirati malo češće za njhova i naša prava, pravo da živimo u uređenoj državi. To se onda zove protest i sasvim je legitimno pravo svih mislećih građana koji se bore za svoja prava i žele bolju budućnost, za sve ljude.