ONA
O znam kako je kad te samo ošine pogledom ledene kraljice. Onako s visine i iskosa i ne pokušavajući da okrene glavu prema tebi kao da nisi vrijedan niti jednog njenog pogleda, a natjerao si je da učini taj napor i pogleda te.
Lijepa kći provincijalka iz ugledne porodice koja po već uhodanoj praksi dobija sve što pomisli ne mora čak ni da to poželi. Njeni roditelji „hodaju na trepavicama“ ne bi li je sačuvali od svih problema spoljnog svijeta. Bez argumenata je glavna u društvu, nedovoljno inteligentna a ipak fakultetski obrazovana. Bez radne dozvole vješto je bacala šminku „kao malter“ na lice s noktima poput kanđi. Iako je sve u životu čekalo na nju onako rezervisano jer bila je važna grančica na nečijem porodičnom stablu smatrala je da od života a i okoline treba da dobije mnogo više.
Upravo jedna takva intelektualka riješila je da krene kao i svaka druga „fam fatal“ da se bori za „mir u svijetu“ tj.za sebe. Prvi na udaru su bili njeni roditelji. Smatrala je da oni jesu dobri i pristojni ali ipak nedovoljno inteligentni da bi shvatili sve potrebe savremenog društva (čitaj njene).
Sve češće je zahtijevala da se novac iz kućnog budžeta preusmjeri „sasvim ispravno“potroši na odjeću,šminku i putovanja.
Krenula je dalje očekujući podršku od okoline. O da one iste okoline koju je tako rado gazila pred sobom prilikom ostvarivanja svojih ciljeva. Dio te okoline si bili i oni koji su kao slučajno s budžetskih prešli na samofinansirajuće studente, kao i oni koji su imali više bodova prilikom apliciranja za posao koji je ona dobila. Naravno posao nije željela, i ubrzo ga je napustila jer rano ustajanje nije bio njen fah.
Nije primjetila promjene u društvu koje su se desile, kao ni to da iako je bila bitna grančica na nečijem stablu nije bila neprikosnovena. Za čuvanje vlasti morale su se praviti nove koalicije ,novi ustupci i odjednom ona i njena porodica postali su „šaraf koji otpada“ i zbog politike našli su se na margini.
Na kraju primjetila je da nešto ne štima onako kako je naučila, da sve češće nailazi na neodobravanje i nerazumijevanje okoline, pitala se šta da uradi pa da to promjeni. Možda ako se „pametno uda“. Divna i krajnje inteligentna ideja dostojna jedne „nedovršene ličnosti“. Brak je lutrija u kojoj moraš biti spreman na kompromise. Kako jedna „ledena Kraljica“ može postati potćinjena bilo kome? Bila je uvijek prva i jedina takoreći neprikosnovena bogami bit će to i od sada.
ON
Trideseta je na pragu a u radnoj knjižici nema još ni jedan dan radnog staža. Fin je on momak ali nekako nije bio za te teške poslove u obzir su dolazili samo poslovi vezani za rad na računaru. Dok je tako pijuckao kavu i „mjerkao klinke“ iz obližnjeg kafea nije imao problem i dalje od roditelja da traži džeparac. Često je „pogledao“ i hoće li se rodbina iz inostranstva sjetiti da mu pošalje koju stotku da lakše preturi mjesec, nešto su i oni zavrnuli slavine sve rjeđe se sjete da pošalju. Pomisli da su bar izbori svakog mjeseca pa da onu dnevnicu razvuče kao što neki platu razvlače . Zapalio bi cigaretu pa pogleda od koga da se ogrebe, ove svoje bi da sačuva za poslije, da ima kad dođe kući. Redovno je pokušavao da zaradi novac posjećujući kladionice „tražeći platu negdje između keca i iksa“.Upalilo bi to svaki hiljadu osamsto pedeset i osmi put, i onda je bio sretan kao mala beba. Gledao bi prijatelje zadovoljnim pogledom dočekujući ih riječima: -Jesam ti rekao.
ONI
Njih dvoje cio dan na plaži se izležavaju i surfaju po netu ne obraćajući pažnju gdje im je dijete, a ni na činjenicu da kamenjem gađa ostale ljude na plaži. Vidi se da su tek stigli s one strane grane. Sve je tu i ništa ne fali, dok nisu osjetili glad. Naravno i za to postoji rješenje roštilj se nekako sam po sebi nametnuo. Sjeli su u automobil i kupili sve što je bilo potrebno osim mesa kupili su i roštilj, escajg, upaljač, ma baš sve …i došli spremni da pripreme ručak. Vjerujem da im je interesantno bilo gledati survajvor i razne vrste preživljavanja u divljini na TV-u, njihovi pokušaji da to primjene u praksi bili su presmiješni. Ona je skupila gomilicu lišća i onako jedan po jedan list palila upaljačem dok je on držao ćevapčić na viljuški iznad plamena, dijete i dalje luta obalom rijeke kroz mnoštvo naroda dok se oni bave „kulinarstvom“.Gledam ih tako i vidim Bog im sve dao osim pameti pa mi došlo nekako da ustanem priđem tamo, i kažem:
– Ma sklonite se idite nađite dijete ja ću naložiti vatru. Znam da je ružno bez argumenata miješati se u stvari jedne porodice, ali jednako ružno je i gledati odrasle ljude kako se ne snalaze u životu. Možda da je u marketu bilo kupiti vatre bilo bi mnogo lakše, ali eto nije…Vjerovatno naučeni da neko drugi brine o njihovom djetetu, dok hranu kupuju usput, već su se dogovarali kome da ostave dijete ne bi li uveće mogli da izađu u grad. Ovaj izlet im je mogao biti prilika da shvate da novac možda jeste rješenje ali ne može riješiti sve, ali eto nije.
Osobe koje svoj urođeni instinkt za preživljavanjem zamjene spremnošću da sve samo čekaju i dočekaju, brzo ostanu bez ideje kako da organizuju svoj život. Provedu ostatak života čekajući i loveći poput parazita osobe koje će to uraditi za njih. Divno je ako uspiju da pronađu te osobe,bar za njih,,, ali što ako im to ne pođe za rukom…
Djecu treba čuvati, ali ne baš od svega i svačega. Nije potrebno baš svaki njihov problem riješiti i prije nego što se pojavi. Dopustite im da osjete „turbulentnosti“ koje život nosi, naučite ih da sami rješavaju svoje probleme, da rade i zarađuju i nikako ne dozvolite da postanu „nedovršene ličnosti“.