Jutro je, krećem se do prodavnice sa par kovanica u džepu sjajnih kao kiša srebrna, lakih kao dijetalne dnevnice nadničara. Prelazim preko starog Željezničkog Mosta. U tom kretanju gledam na staru lokomotivu sa koje neko opet “odvaljiva” ostatke željeza. Razmišljam dal da okrenem broj policije i prijavim gada. Neću, jebe mi se za lokomotivom, a i za tim što su i mene neki odvratni likovi prijavili, prije nekoliko godina, da skidam šine ispod lokomotive. Jebe mi se za osvetom nad nekim sasvim ni krivim ni dužnim čovjekom koji nema hljeba, a očigledno ni ljubavi.
Kovanice u džepu su mi bile namjenjene za pivo, onda sam se sjetio da bi bilo korisnije da sam uzeo dopunu za debilni telefon. Primičem se prodavnici, a kod autobuske stanice oličenje čaršije u potpunom zamahu audio-vizuelnog. Imam šta da vidim, dva brata oba bitku vode sa svojim demonima u urođenoj samsari. Jedan seksualno provocira neku ženu koja čeka prevoz na selo, dok drugi skače i poziva svog imaginarnog kolegu sa kojim vodi žestoku debatu o kamionima robe iz Bakua. Desetkovana ulica od stvarnosti i normalnih ljudi, izgleda ipak živahno u svojoj ludosti pod vrućim trotoarom.
Sa lijeve strane na bočnom ulazu Bolnice, ispred bivšeg dječijeg dispanzera, na stolicama za odmaranje sjede doktor i medicinska sestra. Smješni likovi i prilično odsutni iz prakse. Primjećuju me dok prolazim i nešto komentarišu. Obučen sam prilično nervozno, kao klošar, vjerovatno komentarišu moj psihološki profil, ne znajući da ću već za sat vremena da im dam dijagnozu u kolumni kakva im pristaje. Mali, kuždravi pederčić sa špicastim cipelicama i debela krava sa plastičnim, hladnim osmjehom. Zašto imam osjećaj da bih pod njihovim tretmanom umro od obične prehlade.
Prolazim i Autobusku Stanicu i Bolnicu. Na parkingu su tri automobila. Jedan je crvene boje, drugi bijele, treći plave. Podjećaju, onako u cijelini, na konceptualni prikaz neke zastave. Naprijed se vidi „monumentalni“ Dom Kulture. Idealno bdi nad situacijom svega viđenog. Kao da je oživio i zadao temu ove projekcije koju posmatram. Kao da u njemu obitavaju duhovi prošlosti, a neki mrtvi umjetnici prave šalu na sve u kolotečivom, apstraktnom zanosu jutra. Grad vrvi od pustinje.
Ispred prodavnice simbolično i jednako apstraktnog naziva „ Fatamorgana“ složene su gajbe. Neki ljudi u poderanim farmericama prebiraju po gajbama. Zabadaju glavu u frižider i izvlače hladno pivo. Dvojica ih je, ne mogu da prođem od njih ka vratima, a nervozno se znoje i traže nešto što nikada neće naći. Tražeći pivo, ustvari primjećujem da traže sreću koja bi legla kao ‘ladna piva na vrućem danu. Iznanada mi se pojačava osjećaj da moram zapaliti cigaretu. Pipam se po džepovima, shvatajući da sam zaboravio kod kuće tabakeru. Moraću se strpiti. Stvarno i sam počinjem da izgledam neurotično.
Ulazim unutra u prodavnicu. Prijatno je unutra, ali prvo što čujem je otpuhnjivanje prodavačice, prstima vitlajući majicu na grudima i negodujući zbog vrućine. Do juče smo kukali na hladnoću, a tek dva dana kako je ugrijalo , mi kukamo na vrućinu. Ko bi čovjeku ugodio, kad ne može sam gospod bog. Sve je nervozno unutar prodavnice. Čovjek koji u mantilu stoji na sred prolaza, između rafli samouslužne trgovine, gleda svako lice kao psiholog. Dok sam ulazio kao da je klimnuo glavom i probio me pogledom. Iznad kase je monitor koji prikazuje mene kako ulazim. Pomislih da mu je u očima kamera. Čovjek mi djeluje kao neki kibernetički sistem, ablendujući i snimajući kadrove za monitor. Okrećem se oko sebe, pravim krug pogledom po unutrašnjosti i zaustavljam se pred još jednim pogledom. Djevojka koja je ušla iza mene stoji i maše mi bez tona. Ja ne mogu da se sjetim odakle je se sjećam. Pomislim na neku drugu, i oslovljavam je drugim imenom. Ona mi kaže da sam se sludio. Ja priznajem da jesam i pitam je odakle se znamo. Ona mi latentno govori da pretjerano serem. Ali ja se zbilja ne mogu sjetiti odakle je znam. Primjećujem da je otečena u faci i onda pokušavam da očima izvršim estetski hirurški zahvat na njenom licu. Stvorivši njenu pravu sliku sjetio sam se i njenog imena. Sledeće pitanje moje upućeno njoj bilo je u vezi njenog otečenog izgleda. Rekla je da je cijelu noć bila u kafani. Nije ni čudno što je nisam prepoznao. Čudno je kako sam uspio da izvršim korekcije na njenom licu. Zahtjevam da mi daju diplomu iz plastične hirurgije.
Dolazim na red. Kasirka je primila moja uputstva o iznosu dopune debinog telefona. Uz obično, kurtoazno „prijatno“ izlazim napolje i gledam u nebo. Ne gleda mi se nigdje drugo nego prema nebu, sve ostalo je prazan pogled. Nebo jedino ima plavu boju, ostale boje su neprihvatljive za moje oko, ne poznajem te nijanse. Tamnoća me srozava svojim sivim nijansama Vraćam se istim putem i gledam iznad sebe. Vodi me inercija i poznavanje puta. Znam svaku rupu do željezničkog mosta. Rukovodim se sopstvenim GPS-om. U tom povratku svi su na svojim mjestima. Braća su na peronima, doktori sjede i bleje u prazno, automobili su i dalje na parkingu sa svojim bojama slavenstva, samo nedostaje na mostu kradljivac željeza. Gledam šta fali na lokomotivi. Fali jedna šipka na prednjem dijelu i pozadi priključak za vagone. Ćiro je ugostio svog berača koji je zaradio koliko sam ja potrošio u prodavnici. Nekolike kovanice srebrne kiše i dijetalne polovine nadnice.
Okrećem brojčanik debilnog telefona. Čekam da mi se neko javi. Sa duge strane debilan glas krči kao da dolazi iz neke nevjerovatne daljine;
– Policijska uprava „Dushanbe“ izvolite….
– Ništa ništa, samo da znam da ste budni!
Odgovaram i prekidam vezu. Nastavljam da hodam od mosta prema kući i gledam u nebo. Kakav divan dan, kakva divna nedjelja. Palim računar i pišem ovo što vi čitate.