Kada uzmemo u obzir činjenicu da nas u BiH živi oko 3 milijuna, da je ova današnja država uvijek mijenjala svoje granice i administrativnu razinu u odnosu na susjede i osvajače, koji su osvajali i nas i susjede, onda da izmiješano živimo i u BiH i općenito na teritoriju tri današnje države, i da su ljudi, pojedinci, bili vojačeni u vojske različitih carevina, sila, napadača, osvajača i raznih branitelja, te da smo se odavno izmiješano grupisali na razne strane, svi ljudi iz svih naroda pripadali su svim vojskama. Nije izuzetak ni razvikana NDH, država sa jasnom javnom rasističkom politikom, jer se sve svodilo na regrutiranje ljudi, bio je bitan broj, a sve su …. ah, zapetljao sam se.
Ovaj naš rat držimo u muzeijma. Ali nije vrijedan muzeja. Nije vrijedno da djeci pričamo o tom ratu kao nekom posebnom, u kojem se naš narod borio za preživljavanje. Nije ovo bio rat, mada nije da nije bilo sočnih govora i vatrenih riječi u najavama rata, ali on to nije bio. Karadžić, recimo, spominjao "nestanak" jednog naroda, no daleko je ovaj rat od toga bio. Svjestan mogućnosti genocidnih aktivnosti, pa gdje je ko mogao genocidirao je druge, od toga najgenocidnije aktivnosti rađene u Srebrenici, ali svako drugo manje mjesto koje je potpalo pod šape osvajača/osloboditelja otrpjelo je ubijanje i progon ljudi. Barem onih ljudi koji nisu pobjegli sami prije dolaska te i te vojske.
Niti smo se mi Srbi izborili za neko istorijsku državu i opstanak na ovoj zemlji, niti smo mi Bošnjaci historijskim ratom ostvarili državu nakon 1000 godina (posebno ne jer jedan političar jedva da doživi 80, a od toga do 17 uglavnom drka kući i prepisuje od drugara na času, onda kasnije malo maltretira porodicu, pa se zada u politiku, ako ga nije netko ranije vrbovao da pogine u ime ideala). A također, ni mi Hrvati nismo u povijesnom trenutku preživjeli na svojoj tisućljetnoj rodnoj grudi, krvavoj zemlji pod plavim nebom. Ne, nego smo se još jednom pokoškali, uz naše standardne kurcoboljive metode za ljudskim životom, a kao i svi političari svijeta, i naši za osobu, za čovjeka, ne mare nimalo.
Tužno je kad se pojedinci identifikuju sa smrtonosnim grupama, u smrtonosnim vremenima. Utakmica i navijački klub je jedno, rat i vojska je drugo.
Dok političari pojedinačno djeluju, nas vrbuju da u ime ideala ginemo.
A onda nam kasnije daju pare da otvaramo muzeje i da izlažemo ratne predmete kao da smo bili dio svjetske strane u borbi protiv globalnog fašizma.
Kultura sjećanja
Često u zadnje vrijeme čujem frazu "kultura sjećanja". Sjećanje na što? Na ovaj prethodni rat kada smo po ko zna koji put jedni drugima bili žrtve? Ma dajte. Prihvatio bih to kada bi se o ovom ratu zaista govorilo kao o nekom totalnom sranju na koje je narod navučen, usmjeren uz prijetnju… ratom? Potpaljuju se grupe i onda im se uvodi termin kultura sjećanja kao nešto sveto, a ljudi vole nešto sveto. I ja kao pojedinac sam nekada težio za nekim identitetom. Sada sam u pravu, kada ne gajim potrebu za grupnim identitetom. Jedino što me interesira je moj lični identitet, mene i moje obitelji. Identitet mene kao obiteljske osobe, kao roditelja.
A ovo na što nas netko nagovara, to je tužno. Kultura sjećanja na ovo što nam se desilo je ok, ali ako ćemo stvari zvati pravim imenom po mom ukusu. A pravo ime za ovaj rat nije bio rat opstanka, oslobodilački, osvajački, velikosrpski, hrvatski, kakav već epitet mu tko želi dati, nego rat sranja. Ovo je bio rat sranja, potpuno lišen svake vrijednosti za eksponiranjem njegovih romantičnih smrti. Ove naše smrti su sve do jedne gadne, svako dijete poginulo od zločinačke granate ispaljene po civilnim položajima na kojima su se djeca igrala, tužan je i gadan. Tužan, da se rasplačeš.
Za mene je pljuvanje po "svetosti" života kada se ova tragedija gura u muzeje i u kulturu sjećanja.
Ovo pišem jer je ovih dana (danas) sjećanje i na žrtve masakra na Markalama u Sarajevu. I kada sam vidio da će Željko Komšić u funkciji Hrvata iz predsjedništva položiti cvijeće, fuj jarane. Došao si da se popišaš po žrtvama, po tugama ličnim tugama, a ne kolektivnim tugama. To je tužno što se radi.
Eto to sam danas htio reći.