Prvog maja 1949.godine onaj režim odveo je dedu na razgovor. Njegova greška je bila u tome što je radio na taj dan na koji se nije smjelo raditi. Dedo će kasnije biti pritvoren u mostarkoj Ćelovini jer je režimu bio sumnjiv. Mladomuslimanstvo je predstavljalo opasnost, a onaj praznik rada bio je odličan paravan. Istu su sudbinu doživjela i dva dedina brata. Kada mi je rođena majka, 22.maja iste 1949. dedo je još bio u pritvoru. Oslobođen je baš u vrijeme kada su majci niknuli prvi zubi, i tek tada je vidio prvi put svoju drugu kćer.
Da bi mu se režim donekle iskupio zbog isljeđivanja nagrađen je odličnim radnim mjestom. Bio je filanac. Popisivao je širom Hercegovine u gazdinstvima koliko je koji domaćin posadio duhana. Jednostavnim izračunavanjem pravila bi se kalkulacija koliko će duhana biti na vaganju, na otkupu. E, sad, ne bih se smio zaklinjati je li dedo sve baš radio po pravilu službe, je li možda nekad na olovci znao umanjiti urod duhana i tako domaćinu ostaviti prostora za šverc, koji je bio u režimu strog zabranjen i kažnjiv. Znam samo da dedu više nisu odvodili i pritvarali, a kako je radio s domaćinima neka najbolje oslika činjenica da je othranio i na put izveo svoje osmero djece. Od plate nisam siguran da je mogao, ali, režim najbolje zna.
Bio je ugledan u društvu, njegova se riječ uvažavala, a strogoću i autoritet eksponirao je u kući. Među svojima. Pričali su, a dobrim dijelom se i sam sjećam, da u mostarskom kraju nije bilo dženaze ili sprovoda na kojem se dedo nije pojavio. U svitanje višestranačke demokratije u BiH stigao mu je poziv da se pojavi u Foči na proklanjavanju džamije. Poziv je potpisao Alija Izetbegović. Opet režim. Bilo onaj što je odlazio ili onaj što je dolazio, opet režim najbolje zna. Slikao se dedo s Alijom i mladim muslimanima u Foči, i sada negdje kod dajdže ima ta fotografija. U ljeto 1993.godine dedo je preminuo. Na dženazi su bila četiri čovjeka koja su uradila vjerski obred i ukopali ga. Od granata i snajperskih hitaca taj obred nije mogao biti urađen po danu, pa je dženaza obavljena noću. Četiri ljudske duše na dženazi čovjeku kojem bi da je umro par godina prije ili poslije bukvalno pola Hercegovine došlo na posljednji ispraćaj.
Za mjesec maj me vežu samo ružna sjećanja i uspomene, ne iskjlučivo zbog opisane retrospektive s dedom i majkom. U tom mjesecu s ovog svijeta otišla mi je i sestra, vrlo mlada, s nepune 24 godine. U tom mjesecu je aktuelni režim kojem su 1992. tek počeli nicati zubi bio poguban i nedorastao svojoj ulozi i odgovornosti. Bio je poguban za sve nas. I jedne, i druge i treće, pete, desete. Taj maj nikako ne volim, u njemu smo se, dok još režimu nisu počeli otpadati mliječni zubi, morali i mogli mirno razići ako drukčije nije išlo. Kako su Česi i Slovaci, mogli smo i mi. Evo, hoće Slovaci i Česi opet da se udruže. Ne volim maj ni zbog fašista, niti zbog antifašista. Ovdje je sve zamršeno i isprepleteno, i sve je nekako u magli pa ne možeš ni primjetiti kako fašisti na jednom mjestu postaju antifašisti, a antifašisti na drugom mjestu fašisti. A samo je razlika u par kilometara vazdušne linije. Negdje nema ni toliko. Negdje je kuća uz kuću.
O razlozima što na svaki 1.maj tradicionalno izazivam režim tako što radim, ono baš udarnički rintam mogao bih do sutra. Ali, ovdje ću prestati. Kad te režim prati i kad režim najbolje zna, zatvori ti sva vrata u svijet i zapečati tvoju egzistencijalnu moć koju svede na vapaj za sadakom. Zanimljivo je jedno pitanje: Zašto nijedan režim nije isključio i deteminisao praznik rada. Svjesno je to svaki režim prekrio paravanom i okrenuo vodu na svoju vodenicu. Još ti režim prvi čestita nešto što ti oduzima. Čestita ti praznik rada i posla kojeg ti je oteo, kojeg nije osigurao. A režim najbolje zna.
Ni sad ne znam je li dedo odveden što je radio na 1.maj ili što je bio mladi musliman. Ali, znam zašto mu je režim bio dao odličan posao. Da ga valjda vrati svojoj djeci, da im bude tu kad se rode, kad im prvi zubi niknu i počnu ispadati. Jučerašnje pijančenje i ugljenisanje jagnjeće kože izmislio je režim koji se poštovati i slušati mora, jer režim najbolje zna. Hvala ne bih, bez mene i ovaj put, jer ja sam kontra ražima i kontra mjeseca maja. Samo me tri najave mogu odobrovoljiti da promjenim mišljenje o maju. Ubili su Godoa iz zasjede je prva, a druge dvije su mi vezane za fudbal u maju. Samo nek Zrinjski, bilo bi mi drago kao ROĐENOM Veležovcu ne bude prvak, i neka Real ne igra finale Lige prvaka.
Režim najbolje zna.